Nije mi znano da li se to igdje desilo da je jedan glumac u glumačku umjetnost tako moćno ugradio svoje ime kao što je to učinio Zijah Sokolović. Istina, o njemu nećemo govoriti kao velikanu svjetskih razmjera, jer jednostavno, on za to nema preduvjeta budući da svoju stvaralačku raskoš rasprostire meridijanima koji to onemogućavaju, ali to nas ne sputava da u njemu gledamo velikana i da njegovu stvaralačku snagu mjerimo najvećom mjerom koju smo u stanju uspostaviti. Možda je to i dobro: mi ga vidimo u prostoru vlastitih horizonata, njime ispunjavamo te horizonte, moduliramo i svoje intelektualne i svoje duhovne pejsaže, zovemo ih svojim, dičimo se njima i niko nas ne može razuvjeriti da stvari stoje drugačije.
Zijah Sokolović pehlivani ovim prostorima, nekada zvanim zajedničkim. Pojam pehlivana nije upotrebljen pežorativno već kao još jedna metafora, vezana za njegovo ime, puno liričnosti u koju se utapaju naše emocije. To je kondorov let koji, još dugo, neće nestati sa našeg neba, još dugo, uvjeren sam u to, hilićemo tamo gdje se on ukaže kao blaga vijest.
Zijah Sokolović je, još u ranoj fazi svoga stvaralačkog umijeća, počeo graditi trasu vjerujući da će njegova stvaralačka osebujnost, njegova mentalna snaga i njegov intelektualni senzus učiniti tu njegovu stazu prohodnom. Sjećam se njegovih prvih stilskih vježbi sa poezijom Ive Andrića i sa «Garavim sokakom» Miroslava Antića, da bi već, u samostalnom projektu «Glumac je… glumac je… glumac» postigao onu izražajnu snagu koja je počela plijeniti. Pratio sam njegov nastup na nekoliko mjesta, ali je najmoćniji bio u Dubrovniku, na Stradunu. Počeo je pred određenim brojem znatiželjnika, ali se, vremenom, grupa umnožavala, zastajali su, slušali, možda mnogi nisu razumijevali jezik kojim je govorio, ali su glasovi, koji su istjecali iz njegova bića, bili puni neke unutarnje glazbe dok ih je on, gestama svoga bića, dovodio do vizualne ljepote kojoj se nije moglo odoljeti. Dugo je on obilazio svijet ovom svojom monodramom i čini mi se, da bi ona i danas opčinjavala gledalište.
On nije zaboravljao ansambl predstave u pozorišnoj kutiji, igrao u brojnim predstavama i istovremeno, uigravao i druge. Jedna od takvih predstava je bila Smrt trgovačkog putnika Arture Milera koji je prisilio i Zorana Bećića da ponudi jedno od svojih najboljih kreacija, uz kreaciju koju je ponudio u «Vjenčanju» Vitolda Gombroviča. Takav je bio, recimo, i u « Gasio de solato» i nećemo ih više nabrajati
Sada smo tu, na trinaestom festivalu Teatra «Kabare» u Tuzli, koji se odvija pod sloganom «Biti uprkos svemu», aludirajući, volterovski, na političke realnosti koje nas prizemljuju svojim realitetima i kojima se opiremo svojom civilizacijskom i intelektualnom snagom. I odoljećemo! Za umjetnost kažu da ona ništa ne može promijeniti, ali se zaboravlja, da svaka društvena organizacija koja je maknula kulturu i umjetnost na marginu, propala je, a kultura i umjetnost su nastavile da žive i da rasplamsava naše spoznajne vidike. Svu ovu našu priču kontekstualizira Zijah Sokolović svojim umjetničkim virovima.
Zijaha smo i ranije sretali na ovom festivalu i ti raniji dolasci su motivirali tuzlanske ljubitelje teatarske umjetnosti da i ovog puta pohrle u teatarsku dvoranu Teatra «Kabare» u Tuzli. Karte su rasprodane unaprijed.
A on?
Kao profet, izlazi iza paravana sa osmjehom predusretljivosti, poziva prisutne na dijalog i počinje svoju seansu. Sve je očekivano: spontanitet kojim uspostavlja komunikaciju sa gledalištem, dobrohotnost u izrazu lica i bez pozorišnog kostima. Počinje igra, ali sadržina igre biva potpuno nova. Istina, u svome trajanju na sceni zadržao je šarm svoje igrivosti, gestu koja oličava punu prirodnost ponašanja, vjeru u bît onoga što želi prezentirati. Sadržina prezentacionog je iznenađujuća. Umjesto igre, umjesto iluzivnog svijeta baziranog na toj igri, umjesto svijeta fikcionalnog, on započinje teorijski govor o igri, o oblikovanju iluzija, oblikovanju svijeta fikcionalnog, koji stvara na sceni provodeći ga kroz gustu mrežu komičkih valera. On sve to počinje sagledati sa unutarnje strane i teorijski, razlaže sve komponente čijom se djelotvornošću stvara svijet iluzivnog. On počinje govor o asocijacijama bez kojih ni glumac, ni gledalac ne mogu prihvatati svijet ni u njegovom realitetu, ni u njegovoj iluzionističkoj projekciji, počinje govoriti o tome kako čovjek izlazi iz svog bića bez misli i ulazi ili počinje graditi sa sviješću ka primordijalnim impulso pa, kad ga usvoji, snabdijeva ga emocijom. On teatar naziva procesom koji radi na tome, da čovjek svijet prihvata, najprije, razumom i taj proces teče, u teatru, od prve čitaće probe do predstave, ili, kod gledalaca od buđenja asocijacija o viđenom na sceni do uobličenja pune svijesti o viđenom. Problemu asocijacija on, u svome govoru, daje centralno mjesto, ali se ne zadržava na tome: posebno poglavlje predstavlja, funkcija prostora i vremena i na sceni i u svakodnevnom životnom protoku. Rasprava o scenskom prostoru biva podignuta do egzaktnosti. I tako redom.
Da li je to predstava? Ne, to je profetski govor o teatru kao čudesnom, koji uvodi gledaoca u realitet razumijevanja i sebe i svijeta. Svoj teatarski prostor on je preokrenuo u govornu tribinu, ogoljenu do čistog osvješćivanja o načinu oblikovanja iluzije na sceni. Ono što je začudno u svemu tome jeste način kako to Zijah Sokolović čini. Profesor akademije ili bilo koje univerzitetske katedre činio bi sa strogo navučenom maskom ozbiljnosti na lice, sa osušenom dikcijom i upotrebom visokoparnog vokabulara. Zijah Sokolović je očuvao šarm svoje teatarske igre, zanesen sopstvenom elokvencijom. Ali ono što je najbitnije u svemu što se zbiva na sceni, jeste čudesna koncentracija u pronalaženju i korištenju improvizacije. Kada imenuje neki fenomen, u njegovoj svijesti se, kako i sam kaže, rađaju bezbrojne asocijacije, ali on, u magnovenom trenutku, pronalazi onu improvizaciju koja je najfunkcionalnija u datom trenutku njegovih opservacija, a gledalište je doživljava kao pûku istinu sa svim logičkim postulatima koje mora imati iskazana istina. U tome je ljepota susreta sa Zijahom Sokolovićem. On nas poučava da istina življenja nije u onome što nam se predočava već u njenom ogledalu, u njenom odrazu. U sintagmi «Jebi se» nije sadržano odbijanje već nagovor da se učini preljuba nad samim sobom. To nas poučava Zijah Sokolović u svojoj «komediji» Zvana glumačka radionica Zijaha Sokolovića». On tvrdi: lascivni vokabular, zapravo, upućuje na golu istinu ljudskih skrivenih shvatanja koje izgovara sa nedovoljno prisutnom sviješću odgovarajući, tako, svakoj uglađenoj gospođi koja se zgraža nad upotrebom lascivnog vokabulara. Ono, pak, što čuva punu umjetničku istinu u predstavama Zijaha Sokolovića, jeste čin pretapanja samog njegovog imena u metaforu.
Vojislav Vujanović