Počeo je upis novih članova u Školu glume Teatra Kabare

/0 Comments/in /by

Ako ste mladi veseli, zaigrani, razigrani, maštoviti… počinje Škola glume Teatra Kabare Tuzla.

škola glume tab

Audicija za nove polaznike Škole glume TKT-a i novi ciklus za stare članove
Počeo je upis novih polaznika u Školu glume Teatra Kabare Tuzla.

Škola glume TKT-a djeluje na principu rada sa djecom i mladima kroz cikluse (semestre). Na kraju svakog ciklusa polaznici dobijaju diplome (certifikate) o položenom ciklusu.
Školu glume vode diplomirani glumci i profesori sa Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli.

Upis novih polaznika možete izvršiti četvrtkom od 18:30 sati i subotom od 11:00 sati u Teatru Kabare Tuzla.
Prijem novih članova otvoren je do 14. maja 2015. godine.

“AGNUS DEI” HOD PO MUKAMA – pozorišna kritika Vojislava Vujanovića

/0 Comments/in /by

Vujanovic (1)Ansambl Teatra iz Virovitice dragi je gost na TKT festu, možda, najustrajniji u svome prisustvu na njemu. Istovremeno, oni tu dragost i svoju ustrajnost opravdavaju vrijednostima koje očituju svojim predstavama, kojima očuvavaju postignuti dignitet TKT festa koji je postigao kroz 13 godina svoga trajanja.
Sreli smo ih i ovoga puta: predstavili su se dramom «Agnus dei» koju je napisao, režirao i tumačio glavni lik – Ezekijela Igor Golub.
Drama je zasnovana na tako zvanoj razmrvljenoj dramaturgiji, razvedenoj u niz segmenata i svaki segmen ima svoju zaokruženost i za svaki od tih segmenata je bilo potrebno na scenu unositi novi mobilijar: stolice, stolove, šank i ostalo. Neki od tih segmenata iskoračuju iz uspostavljene fabule, šireći sadržajnu lepezu i usložnjavajući osnovni tok radnje. Predstava počinje Prologom, poput antičkih drama, sa biblijskim sadržajem i sa epilogom.
Osnovni tok je oslonjen na sudbinu stožernog lika u predstavi, Ezekijela, njegova stradanja, njegovu hodnju po mukama čija ga putanja, sve češće odvodi do kafanskog šanka i traženja mogućeg smirenja u alkoholu.
Ezekijel je čovjek sklon obiteljskom životu, poštenju i miru što su mu glavni postulati njegove životne filozofije. On ima suprugu i dva sina, ima posao koji mu omogućuje nužnu skrb oko obitelji. Ali, u jednom trenutku, sve se počinje urušavati, survavati u ambis životnih stradanja: jedan mu sin bježi od kuće i ne javlja se, supruga mu umire, a on dobiva otkaz na poslu! On kreće u potragu za poslom, nailazi na somnabulne tirade onih od kojih traži pomoć, odustaje od daljeg traženja i počinje se opijati. Jedino smisleno što mu ostaje: da navraća do humke suprugine i ostavi ružu svoga poklonjenja. Kada mu sinovi (uključujući i onog koji se nenadano pojavio iz Nigdine) ponude pomoć, on je sa indignacijom odbija.
Ezekijal ne dolazi iz biblijske davnine na što asocira njegovo ime, ne dolazi iz bajke, iz neke druge stvarnosti, on u dramu ukoračuje iz same situacije koju proživljava u živom trenutku sopstvene zbilje. Njegovo stradanje je habitus koji su mu navukli trenuci sadašnjice koju oličavaju neznalice, probisvijeti, vagabundi i kradljivci koji su iz bijede uskočili, raznim varkama, u političke i državne fotelje i od kojih se čovjek ne može ničemu dobrom nadati. Opet je teatar pokazao svoju elastičnost, mogućnost da u svoje biće ugradi i tematske slojeve puke sadašnjice, da uspostavi komunikaciju s njom i da očuva svoju unutarnju umjetničku kohezionu energiju.
Igor Golub je ponudio svome liku stasitost svoga bića, unutarnju gordost koja se nemilosrdno lomi pod udarima zbilje, alkohol ga dovodi do somnabulnih stanja u kojima se javljaju pričini iz osobne prošlosti, čak, u tim vizijama mu se pojavljuje i njegova nerođena kćerka koja kaže da se ne ljuti na njega, jer razumije stanje siromaštva koje ga je sprečavalo da omogući njeno rođenje. Scena je potresna i čini se, trebalo ju je i reljefnije obraditi i osloboditi iz nje sav onaj poetski potencijal koji je ona nosila u sebi, ne ostavljati je samo na razini znaka. U svim ostalim situacijama Igor Golub osjećao je onu unutarnju mjeru koju su segmenti nosili u sebi. Poseban je osjećaj ispoljio oblikujući scene koje nisu bile direktno vezane za njegovu osobnost i za svaku od njih imao je dostojnog tumača. Dakako, najplastičnije scene bile su u kojima se pojavljivao Draško Zidar, glumac izuzetnog duhovnog profila, koji iskorištava svoje tjelesne karakteristike sa naglašenim gabaritima, ali i sa svojim glasovnim modulacijama, vibrantnim interpretacijama u koje ulazi opskurnost sadržine koju u sebi nose likovi koje tumači (Biznismen, Političar, ali i kao Gost za šankom, a posebno kao nadriliječnik sa prodajom drangulija pod vidom univerzalnih ljekarija). Sve to, on uobličuje začudnim spontanitetom kao da je upravo sa ulice ukoračio u predstavu. Njegova tumačenja mogli bismo podvesti po determinantu poetskog realizma.
Ono što smo rekli da Igor Golub uspijeva pronaći pravu mjeru trajanja i unutarnje značenjske nabujalosti pojedinih sekvenci, naročito su bile oformljene u scenama u kojima se pojavljuju Ezekielovi sinovi – Adam i Ivan koje je tumačio Mladen Kovačević. Ovaj glumac, mlad, a zreo za teatarske poduhvate, tumačio je svoje likove suzdržano, jedva primjetnom gestom ruku i grimasom lica, pridonoseći, tom suzdržanošću, oblikovanje očevog lika
Propovijednik kojega je tumačio Goran Koši, iako mu može zasmetati dosta nečisto izgovaranje nekih glasova, a mora se priznati da glumci iz Virovitice govore tako besprijekornim hrvatskim govorom koji se, svojim vrijednostima, prelijeva preko rampe i useljava u zajedničko govorno područje, kao bitna kulturna činjenica na koju rijetko nailazimo u kulturi toga jezika, gotovo profetski izgovara svoje prološke i epiloške dionice, sa dinamizmom koji se uzdiže do usklika u trenucima kada završava govornu dionicu sa kadencom «Tako je govorio Jahve». Uvježbanu ravan on je podizao za jednu oktavu govorne punine. Najzad, Monika Mihajlović, kao Maria, Adamova supruga, plasticitetu svoga lika davala je svoju fizičku uglađenost i ljepotu, kao funkciju lika, ali je i scenski znala da odredi svoju stajnu tačku i da izgovori repliku za dovoljno značenjskog reljefa nadvladavajući epizodičnost kojom je njen lik uobličen u dramaturškoj obradi dramske storije.
Glazba je bila jedan od najfunkcionalnijih dijelova rediteljske postavke ove predstave. Ona je ulazila u sama čvorišta predstave i davala jedan drugi, bogatiji značenjski sloj samoj predstavi. Imala je svoj značenjski kôd koji je preplavljivao sve ono što se na sceni zbivalo, ali, istovremeno, izdizala scenska zbivanja do nečega što bismo mogli nazvati – «čarovitim», mističnim i tajnovitim.Bila je to glazba koja, svojim tonskim «vokabularom» govori. Začudo, i glazbeni dio, kao i scenografiju je uredovao Igor Golub, dok je kostime, koji su imali svoje zasebične krojne fakture za neke likove, rješavala Vanda Grba. I svjetlosni partovi, koji su, pretpostavljamo, bili bogatiji u vlastitom prostoru, dovoljno oživljavali prizore na sceni i vajali prisutnot likova u vidnom spektru na sceni, bili su djelo zamisli Damira Gvojića. Sa svjetlosnim efektima zaokružujemo sve vrijednosti koje je iskazao ansambl Kazališta iz Virovitice na 13. TKT festu!

Vojislav Vujanović

 

“Život je čudo” TRAGIČNO NADSVOĐENO KOMIČNIM- pozorišna kritika Vojislava Vujanovića

/0 Comments/in /by

vujanovicSiniša Popović poznani je ljubitelj glumačke umjetnosti koji prate TKT fest u Tuzli već trinaesti put. Svoje glumačko umjeće nastoji podrediti onoj pristojnoj strani čovjekove egzistencije gdje se sunce očituje u svome zračenju svjetlosti koja ozaruje čovjekovo biće i pruža mu dodatnu snagu da nadvlada one životne daće i nedaće kojima ga vrijeme obujmljuje svojim prijetećim naplavinama. On svoje glumačko umijeće, kojim se očituje na ovom festivalu, nastoji da razriješi u komičkom ključu, u onoj životnoj dragosti koja bi htjela da sunčeve zrake ojača onom unutarnjom čovjekovom energijom koju nosi u sebi sa rođenjem, a ta unutarnja energija jeste zapravo ono što nas osokoljuje da kažemo: «Život je čudo».
«Život je čudo» i jeste naziv monodrame kojom se, osme večeri TKT festa, predstavio Siniša Popović, čiji je produktor Teatar «Rugantino» iz Zagreba.
Monodrama je specifičan oblik dramske umjetnosti u kojoj se, najčešće, sučeljuju vrijeme i čovjek, vrijeme koje se prepoznaje u čovjeku i čovjek koji se prepoznaje u vremenu.
Vrijeme sa sobom nosi ono od čega se gradi ljudska povijest, ali oformljuje čovjeka kao ljudsku jedinku. Čovjek, pak, postaje katalizator tih vremenskih nanosa koji lome ljudsku jedinku, natovaruje životno breme na njegova pleća koja se povijaju pod njegovim teretom, često posustaju, ali se i opiru i nastoje da ostanu u svojoj ljudskoj vertikali. Te nanose vremena, kondenzirane u ljudskom biću, nazivamo čovjekovim usudom.
Tim usudom je bitno obilježen junak Siniše Popovića. Njegovim teretom je i nadahnuo i ugradio u njegovo biće sopstvenu energiju i učinio ga našim sugovornikom. On je u tom činu, imao i svoje saučesnike, Ivicu Ivaniševića koji je junaku, čije je ime Fabijan, dao literarno obličje, Gordanu Gadžić koja je, rediteljskom preobrazbom, omogućila da on zaživi na sceni, da bi ga, na kraju, prihvatio Siniša Popović kao svoje inspirativno izvorište i transponirao ga u scenski lik.
Treba, međutim, ovu uvodnu priču proširiti nečim, uistinu, nesvakidašnjim: monodramu je od pisca Ivice Ivaniševića zatražio pokojni Ivica Vidović da bi se njome predstavio na zalasku svoje profesionalne karijere, ali je nije dočekao. Igra Siniše Popovića znači i odavanje dužnog poštovanja velikanu glumišta koji je svoj glumački akt širio čitavim prostranstvom nekadašnje zajedničke države.
U listu papira, koji nam je ponuđen umjesto afiše, navedene su riječi pisca monodrame Ivice Ivaniševića: «Tanka je crta između smiješnog i tragičnog». Gdje je ta crta?
Na ovo pitanje Siniša Popović, pokušao je odgovoriti, svojom interpretacijom. On se pojavio na sceni sa guranjem dječjeg koluta. Infantilni čin! Možda i neadikvatan storiji koja je, potom, slijedila. Fabijan nije podjetinjio, on je, sa očitom ozbiljnošću sabrao sve komponente od kojih je sazdan njegov život i, prije nego što će nam ga povjeriti, podveo ga pod svoju mentalnu odredbu i pod svoju filozofiju, koja je svoje ishodište tražila u spoznaji da sve životne vratolomije treba shvatiti kao nešto neumitno, čemu se on nije mogao oprijeti, ali se, zato, može s njima poigrati, prevesti ih na sunčanu obalu i kazati ih kao skasku, kao svoju životnu igru. I, ako bismo iz takvog njegovog stava tražili životnu rezultantu, onda bi ona bila ona vertikala koja označava silinu čovječnog koja se nije dala slomiti ma kakvim se sredstvima koristila ta usudna silina i slijevala se na njegovu glavu. I upravo tu, u toj očuvanoj čovječnoj vertikali krije se ona crta koja razdvaja komično od tragičnog. Na toj razdjelnici je Siniša Popović svoga tragičnog junaka uspio prevesti u moćno ljudsko biće koje je odoljelo svemu što je nalijetalo na njega, čak da u svome liku sačuva i onu unutarnju žal za svojom suprugom Cvitom koja i nije bila prema njemu dovoljno pažljiva. Tu crtu je Siniša Popović našao u sebi, dao joj humornu auru i približavao je onom komičom ključu kojim bi se, bez sumnje, poslužio i pokojni Ivica da je doživio taj trenutak. To je, čini se, bila dodatna komponenta Siniši Popoviću kojom je oplemenjivao svoju interpretaciju i oblikovao svoje umjetničko djelo.
Ali je očito da se interpretacija Siniše Popovića zasniva na moćnoj snazi vlastitih stvaralačkih mogućnosti, onog unutarnjeg verva kojim se njegov junak uzdiže do moćne umjetničke zagonetnosti koja se nudi gledalištu zagonetanje, koja nam je omogućila da sagledamo njegov lik u onom ozračju u kojem smo ga prepoznali kao umjetničko djelo. On, očito je, poznaje mentalitet ljudi iz čije se sredine njegov lik izdvojio i ispeo na pozornicu. Međutim, Siniša Popović nije tragao samo za osobnošću lika kojega je tumačio, za egzemplarnošću njegova bića, u njegovu individualnu karakterologiju upisivao je i karakterologiju onih u čijoj se sredini njegov junak oblikovao i nosio u sebi sve one insignije kojima se odlikovala sredina iz koje je potjecao, među kojima je formulirao ono čovječno od kojega je gradio svoju životnu vertikalu, mada nije potirao i onu njegovu osobnost kojom je uspijevao da uspostavi odnose prema drugima. On jeste Fabijan kojem je magarac polomio nogu, koji je proživio El Šat, obolijevao od svih bolesti koje su nahrupljivale na njega, obložene siromaštvom svoje živeći na periferiji grada koji je, bez sumnje, mnogo volio. Jeste u sebi nosio onu snagu kojom je jedan otočanin nadvladavao zla koja su ga satirala. Upravo, njegov komični ključ jeste ono što je iz junakove sredine uzeo i ugradio u svoje biće, svoj stvaralački nagon, svoju svijest, svoje mentalno određenje! Komično u igri Siniše Popovića nije komično koje je samoniklo, nego u njegovom komičnom prepoznajemo svijet u kojem je pronikao i svoj život i tako proživio svog junaka Fabijana. To je ona autentičnost kojim se Siniša Popović predstavio tuzlanskoj publici na ovogodišnjem 13. TKT festu. Činio je to sa onom suverenošću koja je dokazivala da je i Siniši Popoviću poznat taj svijet, da ga je nosio u sebi, predstavljao onu melasu iz koje je uspostavljao svoje mentalno ustrojstvo prema materiji od koje je gradio svoj lik, svoj umjetnički izričaj.
Iz svega toga je izrastao još jedan kvalitet koji se ne smije previdjeti: koristeći se jezikom otočana, on se borio da u svoju interpretaciju unese melodijske slapove tog govora pa se, u nekim trenucima, činilo da se potpuno predao toj melodijsko ljepoti i počeo da se s njom poigrava kao što se čovjek poigrava sa nečim dragim koje nosi u sebi. Jezik, kojim se služio, Siniša Popović, prevodio je u govornu glazbu koja se, u nekim trenucima, uspinjala do pjevnog sklada. Nju je podržavao i Darko Rundek i čini se da je mogla biti i znatno prisutnija!

Vojislav Vujanović

 

“Razred” Svijet u ključu šokantnog – pozorišna kritika Vojislava Vujanovića

/0 Comments/in /by

vojislav2112111Počinje iznenađujuće: u prostor scene nahrupi grupa mladih ljudi – sedam djevojaka i četiri mladića. Poneseni mladalačkom energijom, oni započinju ritual svoje stvaralačke neobuzdanosti. Glasovi, izgovarani u snažnom krešedu, formuliraju govorni sloj predstave gotovo istovremeno. Ritual pojačavaju uzdignutim rukama, mizanscen postaje vrtložan, spleten, zaglušan. To su učenici nekog razreda koji očekivaju profesora i koriste njegovo odsustvo da se do kraja raspojasaju i u tom metežu počinje da dolazi do međusobnog sukobljavanja. Glavna dramska tenzija nastaje kada se jedna od akterki pokuša distancirati od ostalih, razjaruje grupu i oni postaju razuzdaniji, ustremljuju se na nju. U početku se moglo očekivati da ta njihova dinamičnost predstavlja ekspoziciju iza koje bi trebalo početi scensko odvijanje radnje. Međutim, kad se njihova «igra» produžila, onda se moglo shvatiti da njihov mladalački zanos, gejziri razbuktalosti, zapravo, i jeste predmet igre. Igri je dat naziv «Razred» i to nas je, iznenada, podsjetilo na predstavu koju nam je, prije koju deceniju, predstavio kod nas čoveni poljski pozorišni reditelj Kantor. Međutim, dok je Kantorov razred bio ispunjen lutkama ili mumijama, ovaj «Razred» nudio je nezaustavljivu igru neiscrpljivih mladalačkih energija. U tim slapovima energije bilo je i izvjesnih neobuzdanih izliva, kao što je, recimo, šutiranje po sceni flaša sa vodom.
Dolaskom profesora, samo se za trenutak zaustavlja uspostavljena dinamika, pokoravajući se zanimljivim gestama njegovim koji rukama signira snagu sveopćeg dinamizma. Ali, uskoro, mladi ljudi se vraćaju svome mladalačkom dinamizmu, uskaču u profesorove riječi ili ga zaglušuju pa on, u jednom trenutku, napušta scenu. Oni to koriste pa mu u stolicu naspu vode. On sjedne u okvašenu stolicu i ostaje mu na turu velika pjega. Predavanja se očituju u isprekidanim profesorovim rečenicama. Učenici i učenice se obilato koriste lascivnim vokabularom da bi time pojačali i onako zaglušan dinamizam.
Začudo, u predstavi, tako koncipiranoj, dijalozi teku bez zastoja, gotovo se ne razaznaju dijelovi dijaloga koji su napisani od onih koji se improviziraju. Svaka fraza je čisto intonirana i data kao šlagvort sljedećem akteru koji ima svoju jasno preciziranu i dramski određenu repliku sa svojim akcenatskim cjelinama, svojim parabolama, sa svojim unutarnjim tokom i sadržajem koji je trebalo plasirati u tom sveopćem govornoj kakofoniji. I ne samo to, svaka replika ima jasno iznijansiranu jezičku kulturu, oslobođenu i one kolokvijalne melodike prostora iz kojega dolaze.
Onda dolazi lom. Profesor, koliko se moglo razabrati, pokušava da obradi školsku jedinicu o fizičkom teatru i za demonstratora uzima učenicu koja se, inače, distancirala od igre ostalih aktera. On je povija i privlači sebi sugerirajući određen erotski čin i učenica, kad to osjeti, izmiče se što u profesoru izaziva revolt. Poslije nekoliko neuspješnih pokušaja demonstracije, profesor počinje šamarati učenicu dok i ona njemu ne uzvrati. U bijesu, profesor je obori i, izvede scenski čin obljube pred učenicima. Konsternirani tim postupkom, učenici se stušte na profesora i uguše ga.
Da li je to predstava začudnosti, šokantna kako smo je nazvali ili «želi» da kaže nešto na što su akteri odlučili da ovako koncipiraju svoju predstavu, da govore o odsustvu svih regulativa u čijem bi se opsegu trebalo odvijati proces razumijevanja svijeta kojim smo okruženi? Oni, upravo tu, iskazuju svoju volterovsku nepomirljivost sa svim što se predstavlja u njihovoj izopačenosti. To je reski govor koji se širi sa scene i opsjenjuje one koji očituju svoju nazočnost tome činu. U svakom slučaju, ovaj teatar svoju snagu zasniva na drugim prerogativima, na istinskim postulatima fizičkog teatra koji je, svom snagom vladao našim scenama nekoliko decenija ranije čiji nosilac je bio nekadašnji Living theatar. U njegovom obnavljanju doživljavamo ono što bismo nazvali novinom.

Vojislav Vujanović

Scenska fuga Ljiljane Lašić – pozorišna kritika Vojislava Vujanovića

/0 Comments/in /by

Vujanovic (1)Glumica Ljiljana Lašić se pojavila i kao dramski pisac: predstavila se svojom dramom s pomalo pompeznim naslovom – «Slobodne žene balkanske». Drama je zasnovana na principu fuge: dva motiva se približavaju, odbijaju, traže i prepoznavaju, oblikujući time i onaj dinamični supstrat koji drami obezbjeđuje siguran boravak na sceni.
Na sceni su dva ženska lika koji u motivacioni spektar unose svoj usud, iskliznuća iz realnih životnih tračnica, vozova koji jure nekamo, a one prodijevaju u ambisu iz kojega nema izlaza. Jedna od njih je starija žena, koja samu sebe zove babom, nekadašnja profesorka historije, a sada švercerka cigaretama na ulici, druga je mlada žena koju je njen usud odveo u prostituciju u Njemačkoj, ali koja je u sebi očuvala ljubav prema zemlji u kojoj je rođena ili, možda sanja da to učini. Starija protagonistkinja nosi u sebi oporu gorčinu životnih iskušenja koji su je odveli od katedre za povijest do švercerke cigaretama na ulici i do zatvaranja u nekim podrumskim rupama, sa gorčinom koju nosi u sebi prema svijetu u kome prebiva i mrzi sve čime se taj svijet manifestira. Tonalitet njenog govora je opor, uvijek na granici psovke, prožet grotesknošću, gubitkom nade i ostvaruje se u molskoj skali polutonova kojima je teško odrediti mjesto na melodijskoj skali. Drugi akter je mlada žena, sanjar i iluzionista, koju je život gurnuo u prostituciju, a njena težnja je bila da pjeva i da je prihvataju kao estradnu umjetnicu, a svijet je ustrajno odbija. Ona predočava svojoj sugovornici da je u sebi očuvala patriotska osjećanja vezana za zemlju u kojoj je rođena i da je svu svoju ušteđevinu slala u Domovinu. Taj njen patriotizam i njenu pomoć sugovornica prihvata sa indignacijom i propušta je kroz koprenu svoje ironijske iskošenosti, tvrdeći da ni jedna njena pomoć nije stigla do svoga odredišta, jer su je progutali žohari koji ureduju «državom». Njen glas je visokog tembra, cvrkutav, pun sanjalačke mekote i svjesnog i nesvjesnog samozavaravanja.
Junakinje su se, u jednom trenutku, našle u životnoj kloaki, u nekoj podrumskoj rupi u koju su gurnuti nakon neke policijske racije. Tu, u tom skučenom prostoru, pretrpanom ko zna kakvim knjigama i parčadima novina, one se susreću noseći u sebi specifična životna iskušenja, koja su u drami spregnuta i motivaciona klatna, koja se kako rekosmo, približavaju, odbijaju, traže i prepoznavaju.
Stariju junakinju tumačila je Snežana Kovačev Čelar, a mlađu Vesna Varićak. Snežana Kovačev Čelar svoju junakinju utapala je u duboke slojeve života i na površinu iznosila sve opakosti kojima je taj život okužen. Ona je bila ustrajni pobunjenik i kao historičarka, nije prihvatala način tretiranja povijesnih činjenica. U jednom trenutku reći će da historiju piše ko god hoće pa je, u doba komunista, sama pisala udžbenike za svoj predmet, prepravljala ustaljene činjenice zbog čega se i našla u kaznionici Sremske Mitrovice. Vesna Varićak je, pak, svoju junakinju stalno izvodila na proplanke površnosti i sunčane obmane odbijajući napade starije junakinje, tražila forme u kojima će se život bjelasati u svojim životnim prelivima. Izvodiće to veoma sugestivno, naročito kad pokušava da svoju sabesjednicu ubijedi u svoje pjevne mogućnosti tvrdeći da je ona, zapravo, estradna umjetnica. Ona sa prostodušnošću priča o svojoj prostitucionoj klijenteli, koje, opet, prelama kroz koprenu svoje životne nevinosti, kao nešto što je došlo samo od sebe. Svoj patriotizam ispoljava sa krajnjom nevinošću, gotovo djetinjski, sa onim osjećanjima koji su se razvijali kada je, kao djevojčica, napasala svoje stado na nekim srpskim livadama. Ona govori svojim visokim sopranom, svijetlom i prožetom svjetlinom svojih nepatvorenih osjećanja, emotivnim osjećanjima koji proisježu iz njene jednostavne duše.
One su same i postavile na scenu ovu dramu. Međusobni odnosi uvijek su postavljani na ravni spontaniteta, sa blagim putanjama mizanscena, bez obzira na što se Vesna, u nekim trenucima izdizala na stolice. Dok je Snežana Kovačev Čelar rješavala probleme svoje junakinje bez širih emotivnih amplituda, ironijsko osnova bila je ona sa koje je polazila u dijalog sa svojom sugovornicom. Ironijskom parabolom ih je i okončavala. Junakinja, koja je već i navikla da je policija zatvara u podrumske rupe kada je uhvate, također je navikla da ju policija zatvara u ovu podrumsku kloaku. Ona zna na koji način treba podesiti tonalnu skalu svoga govora, kako oblikovati onaj groteskni supstrat u kojem se miješa gorčina teških spoznaja o ljudskoj tragici i ironijska izokrenutost tragičnog u vidu one poznate aporije «smej'o sam se da ne plačem».
Vesna Varićak je svoju junakinju ovaploćivala cvrkutavim tonalitetom. Ona igra svoju mladost, svoju životnu nedozrelost, svoje spoznaje kojih još nije postala svjesna. Igra svoje iluzije kojim bi htjela zavarati i sebe i svoga antijunaka, kako bi ga prevela na sunčanu stranu života. Međutim, kada se regler životnih emocija spusti do tačke u kojoj se više ne može zavaravati, kada se sjeti da su joj oduzili kćerku koju sada odgaja neka njemačka porodice, a njoj ne dozvoljavaju ni da je vidi, predstava počinje da se svodi ka svome svršetku, svršetku u kojima iluzija nema i autorka teksta čini snažni obrt. Švercerka cigaretama, bivša profesorka historije, priznaje da su joj jedina ljubav bili njeni učenici i u svojoj sugovornici prepoznaje nekadašnju svoju najbolju učenicu. Time se krug usudnosti zatvara, usudnosti u kojoj su protagonisti ove drame samo egzemplari vremena u kome žive. To je postament sa kojega je krenula Ljiljana Lašić kada je uobličila svoju fugu sa dva motiva koji se traže, privlače i odbijaju, koji se, u završnoj sceni prepoznavaju: junakinja Vesne Varićak u švercerki prepoznaje svoju nekadašnju profesoricu historije, a profesorica u njoj prepoznaje svoju najbolju učenicu.
Glumice su članice Narodnog pozorišta «Toša Jovanović» iz Zrenjanina.
I da kažemo još: nismo u prilici komparirati ovu izvedbu dramske fuge Ljiljane Lašić, sa drugim izvedbama, ali je očito da se Snežana Kovačev Čelar i Vesna Varićak nisu opterećivale glumačkom visokoparnošću podižući svoju igru do ravni artificijelnog. One su se strogo pridržavale onih impulsa od kojih je autorica gradila svoju storiju, da svoju glumu provlače krvotokom same drame u kojoj je autorka drame svela svoje spoznaje o «slobodi žena balkanskih» i na tome im treba, uistinu, biti zahvalan. One su igrale na težnji prepoznavanja svojih junakinja u licima koje susrećemo, svakodnevno na ulici.

Vojislav Vujanović

 

Zijah Sokolović: ime kao metafora – pozorišna kritika Vojislava Vujanovića

/0 Comments/in /by

vujanovicNije mi znano da li se to igdje desilo da je jedan glumac u glumačku umjetnost tako moćno ugradio svoje ime kao što je to učinio Zijah Sokolović. Istina, o njemu nećemo govoriti kao velikanu svjetskih razmjera, jer jednostavno, on za to nema preduvjeta budući da svoju stvaralačku raskoš rasprostire meridijanima koji to onemogućavaju, ali to nas ne sputava da u njemu gledamo velikana i da njegovu stvaralačku snagu mjerimo najvećom mjerom koju smo u stanju uspostaviti. Možda je to i dobro: mi ga vidimo u prostoru vlastitih horizonata, njime ispunjavamo te horizonte, moduliramo i svoje intelektualne i svoje duhovne pejsaže, zovemo ih svojim, dičimo se njima i niko nas ne može razuvjeriti da stvari stoje drugačije.
Zijah Sokolović pehlivani ovim prostorima, nekada zvanim zajedničkim. Pojam pehlivana nije upotrebljen pežorativno već kao još jedna metafora, vezana za njegovo ime, puno liričnosti u koju se utapaju naše emocije. To je kondorov let koji, još dugo, neće nestati sa našeg neba, još dugo, uvjeren sam u to, hilićemo tamo gdje se on ukaže kao blaga vijest.
Zijah Sokolović je, još u ranoj fazi svoga stvaralačkog umijeća, počeo graditi trasu vjerujući da će njegova stvaralačka osebujnost, njegova mentalna snaga i njegov intelektualni senzus učiniti tu njegovu stazu prohodnom. Sjećam se njegovih prvih stilskih vježbi sa poezijom Ive Andrića i sa «Garavim sokakom» Miroslava Antića, da bi već, u samostalnom projektu «Glumac je… glumac je… glumac» postigao onu izražajnu snagu koja je počela plijeniti. Pratio sam njegov nastup na nekoliko mjesta, ali je najmoćniji bio u Dubrovniku, na Stradunu. Počeo je pred određenim brojem znatiželjnika, ali se, vremenom, grupa umnožavala, zastajali su, slušali, možda mnogi nisu razumijevali jezik kojim je govorio, ali su glasovi, koji su istjecali iz njegova bića, bili puni neke unutarnje glazbe dok ih je on, gestama svoga bića, dovodio do vizualne ljepote kojoj se nije moglo odoljeti. Dugo je on obilazio svijet ovom svojom monodramom i čini mi se, da bi ona i danas opčinjavala gledalište.
On nije zaboravljao ansambl predstave u pozorišnoj kutiji, igrao u brojnim predstavama i istovremeno, uigravao i druge. Jedna od takvih predstava je bila Smrt trgovačkog putnika Arture Milera koji je prisilio i Zorana Bećića da ponudi jedno od svojih najboljih kreacija, uz kreaciju koju je ponudio u «Vjenčanju» Vitolda Gombroviča. Takav je bio, recimo, i u « Gasio de solato» i nećemo ih više nabrajati
Sada smo tu, na trinaestom festivalu Teatra «Kabare» u Tuzli, koji se odvija pod sloganom «Biti uprkos svemu», aludirajući, volterovski, na političke realnosti koje nas prizemljuju svojim realitetima i kojima se opiremo svojom civilizacijskom i intelektualnom snagom. I odoljećemo! Za umjetnost kažu da ona ništa ne može promijeniti, ali se zaboravlja, da svaka društvena organizacija koja je maknula kulturu i umjetnost na marginu, propala je, a kultura i umjetnost su nastavile da žive i da rasplamsava naše spoznajne vidike. Svu ovu našu priču kontekstualizira Zijah Sokolović svojim umjetničkim virovima.
Zijaha smo i ranije sretali na ovom festivalu i ti raniji dolasci su motivirali tuzlanske ljubitelje teatarske umjetnosti da i ovog puta pohrle u teatarsku dvoranu Teatra «Kabare» u Tuzli. Karte su rasprodane unaprijed.
A on?
Kao profet, izlazi iza paravana sa osmjehom predusretljivosti, poziva prisutne na dijalog i počinje svoju seansu. Sve je očekivano: spontanitet kojim uspostavlja komunikaciju sa gledalištem, dobrohotnost u izrazu lica i bez pozorišnog kostima. Počinje igra, ali sadržina igre biva potpuno nova. Istina, u svome trajanju na sceni zadržao je šarm svoje igrivosti, gestu koja oličava punu prirodnost ponašanja, vjeru u bît onoga što želi prezentirati. Sadržina prezentacionog je iznenađujuća. Umjesto igre, umjesto iluzivnog svijeta baziranog na toj igri, umjesto svijeta fikcionalnog, on započinje teorijski govor o igri, o oblikovanju iluzija, oblikovanju svijeta fikcionalnog, koji stvara na sceni provodeći ga kroz gustu mrežu komičkih valera. On sve to počinje sagledati sa unutarnje strane i teorijski, razlaže sve komponente čijom se djelotvornošću stvara svijet iluzivnog. On počinje govor o asocijacijama bez kojih ni glumac, ni gledalac ne mogu prihvatati svijet ni u njegovom realitetu, ni u njegovoj iluzionističkoj projekciji, počinje govoriti o tome kako čovjek izlazi iz svog bića bez misli i ulazi ili počinje graditi sa sviješću ka primordijalnim impulso pa, kad ga usvoji, snabdijeva ga emocijom. On teatar naziva procesom koji radi na tome, da čovjek svijet prihvata, najprije, razumom i taj proces teče, u teatru, od prve čitaće probe do predstave, ili, kod gledalaca od buđenja asocijacija o viđenom na sceni do uobličenja pune svijesti o viđenom. Problemu asocijacija on, u svome govoru, daje centralno mjesto, ali se ne zadržava na tome: posebno poglavlje predstavlja, funkcija prostora i vremena i na sceni i u svakodnevnom životnom protoku. Rasprava o scenskom prostoru biva podignuta do egzaktnosti. I tako redom.
Da li je to predstava? Ne, to je profetski govor o teatru kao čudesnom, koji uvodi gledaoca u realitet razumijevanja i sebe i svijeta. Svoj teatarski prostor on je preokrenuo u govornu tribinu, ogoljenu do čistog osvješćivanja o načinu oblikovanja iluzije na sceni. Ono što je začudno u svemu tome jeste način kako to Zijah Sokolović čini. Profesor akademije ili bilo koje univerzitetske katedre činio bi sa strogo navučenom maskom ozbiljnosti na lice, sa osušenom dikcijom i upotrebom visokoparnog vokabulara. Zijah Sokolović je očuvao šarm svoje teatarske igre, zanesen sopstvenom elokvencijom. Ali ono što je najbitnije u svemu što se zbiva na sceni, jeste čudesna koncentracija u pronalaženju i korištenju improvizacije. Kada imenuje neki fenomen, u njegovoj svijesti se, kako i sam kaže, rađaju bezbrojne asocijacije, ali on, u magnovenom trenutku, pronalazi onu improvizaciju koja je najfunkcionalnija u datom trenutku njegovih opservacija, a gledalište je doživljava kao pûku istinu sa svim logičkim postulatima koje mora imati iskazana istina. U tome je ljepota susreta sa Zijahom Sokolovićem. On nas poučava da istina življenja nije u onome što nam se predočava već u njenom ogledalu, u njenom odrazu. U sintagmi «Jebi se» nije sadržano odbijanje već nagovor da se učini preljuba nad samim sobom. To nas poučava Zijah Sokolović u svojoj «komediji» Zvana glumačka radionica Zijaha Sokolovića». On tvrdi: lascivni vokabular, zapravo, upućuje na golu istinu ljudskih skrivenih shvatanja koje izgovara sa nedovoljno prisutnom sviješću odgovarajući, tako, svakoj uglađenoj gospođi koja se zgraža nad upotrebom lascivnog vokabulara. Ono, pak, što čuva punu umjetničku istinu u predstavama Zijaha Sokolovića, jeste čin pretapanja samog njegovog imena u metaforu.

Vojislav Vujanović

 

“Pukotina” Usud žene na sceni – pozorišna kritika Vojislava Vujanovića

/0 Comments/in /by

vojislav2112111Ansambl Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice gostovao je na 13. festivalu  teatra «Kabare» iz Tuzle i predstavili se sa predstavom «Pukotina».

To je, zapravo, neka vrsta kompendija, načinjenog od kratkih pripovijednih cjelina zagrebačke autorice Ivane Simić Bodrožić. Iz njene knjige «100% pamuk». Rad na prispodobljavanju tih proznih cjelina obavila je rediteljka Lajla Kaikčija i za svoj predložak iskoristila je pet storija: Pukotina, Ruka, Vilinska kosa, Curice i 100% pamuk. Ono što je rediteljku Kaikčiju privuklo ovim storijama jeste – tematski sloj. A on se zove: žena. Žena u porodičnom krugu, žena roditeljica, žena vezana za ginekološke pretrage, žena preokupirana brižljivošću oko ostarjelih roditelja,žena u njenom istinskom svakodnevlju, u situacijama «malih» životnih očitovanja, ali, kada se saberu u jednu cjelinu, ostaje jedne potresna istina da je – život potrošen!

Lajla Kaikčija se prihvatila i scenske realizacije sopstvenog predloška.

Lajla Kaikčija je rediteljka izgrađenog scenskog manira, bogate invencije koja joj omogućuje da i za najkomplikovanije situacije pronađe zahvlano scensko rješenje. I, ono što, možda nije najbitnije, ali je dragocjeno za ovu rediteljku: ona ima vrlo istančan senzus za ono poetsko kojim oblagorođuje svako svoje rješenje, a to poetsko je duboko prožeto onim moralnim faktorom koji postaje i idejna osnova same predstave. Etičko i poetsko se u njenim rediteljskim postavkama toliko saživljava da ih je gotovo i nemoguće odvajati. Uz to, ona insistira na tim komponentama da bi ih učinila konstituentama svoga poetičkog sustava, oni se izgrađuju u njen rediteljski rad spontano, kao dio duhovne suštine njenog bića, koja ju je i opredijelila da, za svoj životni poziv, odabere upravo rediteljstvo u teatru. U nekim svojim rediteljskim postavkama, u razrješavanju kompliciranih scena ona je uspjela naći istinsku scensku mjeru. I zna uspostaviti hijerarhijski odnos u konstruiranju fabulativnog toka, i, zahvaljujući tome, razvijate unutarnje i značenjske i poetske amplitude.

Međutim, u predstavi «Pukotina», rediteljka je bila veoma moćno opsjednuta tematskim slojem što su joj nudile pripovijedne storije Ivane Simić Bodrožić. A to je, kako smo već rekli – žena. Kako je reći na sceni, unijeti u temu dovoljno scenske fikcionalnosti da bi se dosegla ravan umjetničkog govora, a, istovremeno kazatu usudnost žene u njenoj elementarnosti? I odličila je: svojoj tematskoj preokupaciji podrediti scenska razigravanja, traženje metafora i obrta, građenje vizualnog spektakla, one scenske začaranosti u kojoj bi se tema rastvorila u vizualne dragosti, u kojoj bi životna elementarnost postala scenski spektakl iz kojega bi bila uklonjana upravo ona životna elementarnost koju smo i nazvali usudom žene. Usud žene i jeste tematski sloj kojem je svoju rediteljsku stvaralačku magiju podredila govoru bez scenskog rafinmana. Ona je na scenu izvela pet žena, pet životnih iskušenja, i – pustila ih da govore. I one govore. U tom njihovom govoru miješaju se i tonovi potresnosti, ali i tonovi koji su imali u sebi i nečega grotesknog koje je moglo izazvati i smijeh u gledalištu. U taj svoj govor su ponekad unosili i elemente vlastite proživljenosti čime je uvjeravala gledalište da  tema nije dozivana ko zna otkuda, već iz vlastitog trenutka u kojem su se mogli prepoznavati i mnogi gledatelji/ gledateljke. I, da bi «svojoj» priči dala siguran temelj autentičnosti, jedan dio scene je segmentirala i ogradila ga prozirnim paravanom iz kojega su se žene razgolićavale pokazujući siluete svoga tijela. Moglo bi se reći da je rediteljka posegnula za elementom teatra sjenki, mada je to jedno od inventivnih scenskih rješenja koje je Lajla Kaikčija dosegnula i u ovako skučenoj scenskoj realizaciji.

Najzad: glumice su govorile svojim uobičajenim tonalitetom, ali, u pojedinim trenucima, u taj svoj tonalitet su unosile i emocije koje su ih obujmljivale, unosili, ponekad, i nečega kozerskog pa i iskošenog ironijskog ili samoironijskog govornog spektra.

 Vojislav Vujanović

Komedijom “Ko je ovde idiot” završen 13. TKT Fest – Video hronika

/0 Comments/in /by

Predstavom “Ko je ovde idiot” sinoć je završen 13. TKT Fest, Dani akademskog teatra 2015.
Gledljiva, jednostavna priča o svevremenoj temi, koju je 1903. godine napisala kao jednočinku, ruska spisateljica Muza Pavlova, pokupila je sve simpatije publike u prepunoj sali Teatra Kabare Tuzla, kako tematski, tako i glumački.
U predstavi “Ko je ovde idiot” igraju Milan Kalinić i Srđan Ivanović, koji zajedno potpisuju i adaptaciju i režiju.
Predstava je nastala prije petnaest godina u produkciji “Jugoart” teatra iz Beograda.
U sedamdeset minuta kompletne komedije, od situacije do improvizacije, glumci pred publiku postave svevremeno pitanje – Ko je ovdje idiot?!

Atmosferu sa predstave, utiske publike, izjave glumaca i kritiku predstave pogledajte u našoj video hronici završnog dana 13. TKT Festa.

Večeras u 19:30 “Ko je ovde idiot” rasprodata do posljednjeg mjesta

/0 Comments/in /by

Posljednjeg, devetog festivalskog dana XIII TKT Festa, publici će se predstaviti Teatar JUGOART iz Beograda sa predstavom “Ko je ovde idiot”.

Riječ je o komadu ruske spisateljice Muze Pavlove iz 1903. godine. U to vrijeme, u Rusiji su prije vjenčanja morale da se uzmu brojne potvrde, između ostalog i od psihijatra. Radnja počinje kada budući mladoženja, poslije burne momačke večeri odlazi kod psihijatra po potvrdu.
U predstavi “Ko je ovde idiot” igraju Milan Kalinić i Srđan Ivanović, koji zajedno potpisuju i adaptaciju i režiju.

Ulaznice za predstavu “Ko je ovde idiot” su zbog velikog interesovanja publike rasprodate sedam dana prije gostovanja. S toga obavještavamo sve one koji su izvršili rezervacije ulaznica, da iste moraju preuzeti najkasnije pola sata prije početka predstave.

Informacije  na 035/264-733