Predstava „ Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali „ prema tekstu mlade banjalučke dramske spisateljice Tanje Šljivar, u režiji Mirjane Karanović, izvedena treće večeri 14. tuzlanskog TeKaTe Festa
ČETIRI DRAMSKE SLIKE – MJESTO RADNJE JAVNI NUŽNIK
Tanja Šljivar : „ Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali „ Režija, koreografija i scenski pokret : Mirjana Karanović Scenografija i kostimografija : Sabina Trnka Muzika: Draško Adžić Asistentica za scenski pokret : Sonja Vukićević Igraju : Mirjana Karanović i Enes SalkovićPraizvedba : Bosansko narodno pozorište u Zenici 25. februar 2016.
„ Ja sam to dešavanje na sceni postavila kao jedno magnovenje jednog slučajnog susreta dvoje ljudi u nekom mestu koje nema ni svoj identitet, koje je nekako očišćeno od svake osobenosti, to je javni WC, to je nekako opšti prostor koji je jedno prolazno mjesto na koje ljudi dodju i trude se da što pre odu odatle. Na tom mestu se sreće dvoje ljudi i tu negde, u nekoj podsvesti, zapravo, se desi neka priča. Realno, bez ijedne izgovorene reči. I to je moguće da se, zapravo, u nekoliko minuta desi čitav jedan život. To je okvir u kome se odmotava to emotivno klupko u kome ima tako raznih stvari upleteno. To je kao i sa nama – mi negde nosimo i neka naša sećanja i sećanja naših roditelja, naših predaka, to je ta nekakva emotivna genetika, kako ja to zovem, koju prenosimo iz generacije u generaciju i koja nas negde i povezuje…“ Tako svoje čitanje i promišljanje novog dramskog rukopisa mlade spisateljice / proza, drame, filmski scenarij / Tanje Šljivar ( Banja Luka 1988 ) opisuje Mirjana Karanović, redateljica komada „ Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“ praizvedenog prije mjesec dana u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici i izvedenim treće večeri 14. TeKaTe Festa u Tuzli. A Tanja Šljivar će u dramskoj knjižici predstave zapisati: „ Drama je to koja koncept role play-a, kao i sve druge narativne tehnike kojima se koristi, kako monološke, tako i dijaloške, pa i jezik sam, izvrće u njihove suprotnosti i pokazuje nemogućnost jednostavnog pokušaja – ispričati sopstveni život nepoznatoj osobi tokom jedne večeri. Drama je nastala za vrijeme mog boravka u Njemačkoj gdje sam tek započinjala svakodnevni život izmedju više jezika i više država što je podrazumjevalo semantičke, komunikativne pa i tjelesne lomove i rupe, kakvim ovaj tekst i na planu forme i na planu sadržaja obiluje…“
Autorica svoj novi dramski komad gradi na temeljima onoga što smo već kod nje upoznali i u potpunosti prihvatili – povratak u djetinjstvo, lajt – motiv kultne babe koja se pojavljuje o odsudnim trenucima, pronicanje u dječju psihologiju, precizno, gotovo anatomski točno seciranje obiteljskih veza i odnosa, diskretni, tek naviješteni doticaj sa suvremenošću, stvarnim svijetom van njenog dramskog narativa, onim što živimo danas i ovdje, prožimanje prošlosti i sadašnjosti kroz život likova – sve su to gradbeni elementi njenog dramskog pisma koje smo već mogli prepoznati u ranijim komadima, posebno u posljednjem uprizorenom takodjer u BNP Zenica „ Grebanje ili kako se ubila moja baka“ u režiji Selme Spahić iz 2012. godine. Tada sam zapisao : „ Briljantan dramski tekst, pun snage i moći, okrutan i surov, a opet pun neke skrivene, zavodljive ljepote onostranog i začudnog. Poetski dramski iskaz u punom smislu tog pojma.“ Ovdje pak Tanja Šljivar ide još dalje, nudi nam fascinantan ulaz u likove svojih anti-junaka iz bezvremenog i vrijednosno – prostorno neutralnog i od svih osim osnovnog značenja očišćenog mjesta – to je javni toalet čija jedina namjena i jeste da se čovjek olakša, istrese iz sebe sve ono što mu smeta da bi mogao krenuti dalje. A to oslobadjanje od balasta prošlosti i sadašnjosti protagonisti komada, glumci Mirjana Karanović i Enes Salković, performeri vanserijskih odlika i vrednota, čine upravo maestralno, njihovi životi i sudbine isprepliću se u furioznom tempu pod diskretnim redateljskim vodstvom Mirjane Karanović.
Mlada banjalučka dramatičarka prikloniće se u novom tekstu i mnogim novinama u odnosu na prijašnje radove – završetak svake od ukupno četiri dramske slike sa arhetipskim likovima : Mati i Sin, Otac i Kćer, Brat i Sestra, Žena i Mladić dogadja se naglo, u trenu, nekim potpuno van dotadašnjeg toka igre i pripovjesti ubačenim momentom, ne libi se koristiti drevnim narodnim tehnikama i modelima, poput tužbalica i brojalica, često će se voditi skrivenim tragovima nekih od poznatih pravaca i načina pisanja i montiranja teksta, poput toka svijesti i naturalističkog pristupa ili snažnog eskpresionističkog izričaja, naravno uz uvijek prisutan Brechtov efekt začudnosti na kojemu ovdje mnogo toga počiva. To poštuje i redateljica komada, njeno čitanje slijedi osnovnu pripovjednu nit koja povezuje sve likove a opet vrlo razložno ih izdvaja, svakoga donosi u njegovoj osobenosti i punoći – glumački par Karanović – Salković uklapa se u taj koloplet nesvjesnog, podsvjesnog, javnog, tajnog i intimnog predano i uz puni angažman, oni nose dramu i predstavu svih osamdeset minuta izvedbe.
Predstava „ Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali „ u režiji Mirjane Karanović i produkciji BNP Zenica u suradnji sa Kamernim teatrom 55 iz Sarajeva, uz nesporne glumačke domete Enesa Salkovića i Mirjane Karanović, potvrda je izuzetnog dramskog dara i talenta Tanje Šljivar, mlade spisateljice koja je danas, nedvojbeno, u samom vrhu suvremene dramske književnosti na ovim prostorima.
/ mladen bićanić /
