PRIČE I TRAČEVI IZ NOGOMETNE SVLAČIONICE – Pozorišna kritika Mladena Bićanića “Nećeš razbojniče”

Pretposljednje večeri 14. TeKaTe Festa u Tuzli izvedena komedija „ Nećeš, razbojniče“ madjarskog pisca Zoltana Egressy-ja u režiji Dražena Ferenčine i koprodukciji Kazališta Virovitica i Gradskog kazališta „ Joza Ivakić „ iz Vinkovaca

PRIČE I TRAČEVI IZ NOGOMETNE SVLAČIONICE

Zoltan Egressy : „ Nećeš, razbojniče „ Režija : Dražen Ferenčina Igraju : Vladimir Andrić, Goran Koši i Mladen Kovačić Koprodukcija Kazališta Virovitica i Gradskog kazališta „ Joza Ivakić „ iz Vinkovaca Hrvatska

Zoltan Egressy ( Budimpešta 1967 ) madjarski je pjesnik, pisac i dramatičar, ujedno i prevoditelj, a nastupao je i kao pjevač u jednom underground bendu. Od 1995-te godine piše kazališne i radio – drame, kao i scenarije, komad što smo ga vidjeli u okviru Dana akademskog teatra praizveden je u Jozsef – Katona teatru u Budimpešti, gdje je postao prava hit – predstava. U hrvatskoj verziji promjenjen je originalni naziv „ Krumpir i blitva“ u „ Nećeš, razbojniče“ – kao neizbježna asocijacija na poznatu poštapalicu Zdravka Mamića, neokrunjenog ali zato ništa manje neodirljivog „ kralja nogometa“ u Hrvatskoj, pa je prava šteta da i predstava nije više krenula tim tokom raskrinkavanja i razgolićenja te velike hrvatske laži kroz satiričku žaoku i komediografski obrat u kazališnoj obradi svega onoga što se dogadja na nogometnim terenima i u svlačionicama. No, u tu „ močvaru „ valjalo bi zagaziti i mnogima drugima i prije negoli kazalištu, pa je i pristup Dražena Ferenčina tom Egressy-jevom tekstu, u predstavi nastaloj koprodukcijom dva teatra : Kazališta Virovitica i Gradskog kazališta „ Joza Ivakić „ iz Vinkovaca, ostao uglavnom u okvirima zadanim samim dramskim predloškom.

Mjesto radnje nogometna je svlačionica, točnije svlačionica za suce, glavnog i pomoćnih, oni su i jedina tri lica u drami, njihovi životi i medjuodnosi ono su što čini srž i temu komada. Egressy piše pitko, jasno i razgovijetno, ne može mu se odreći humoristična nota i komički ton, sve ono što pratimo na pozornici neizbježno nas može podsjetiti na dobru novinsku humoresku, uspjelu kozeriju tipa vrckavih, ponekada itekako ubojitih i raskrinkavajućih napisa Ante Tomića. Dražen Ferenčina na tragu je takvog iščitavanja ovog teksta, prikloniće se radije vodviljsko – kabaretskom modelu igre i u takvom proigravanju tema i motiva protiče i predstava. A nju vode, naravno, glumci, od njih ovisi intenzitet i mjera zabave koja nam se nudi, oni su ti na kojima predstava počiva. Oni su tri luzera, gubitnika, svatko na svoj način : glavni sudac Želimir, igra ga vrlo pogodjeno, na granici karikature ali sa mjerom i obzirom, Vladimir Andrić, mamin sin u grču dostizanja životnog cilja da postane sudac Fife. Dva pomoćna suca, Mladen Kovačić, kao nesretno zaljubljeni pjesnik sklon čašici više i Goran Koši, mali spletkar i intrigant, kome ništa ne polazi za rukom, skladno upotpunjuju portret te male grupe ljudi u jednoj mikro sredini koja nam, ponekada, može reći mnogo više i o nama samima i o svijetu u kojem jesmo, mnogo više nego što bismo to u prvi mah pomislili. Kao što to možemo spoznati kroz jednu od blistavih replika u komadu : „ Dobar sudac ti je ko lijepi jednorog – svi pričaju o njemu, a nitko ga nije vidio! „
/ mladen bićanić /