XVIII TKT ONLINE FEST 20-20: FESTIVALSKE  VIRTUELNE  VREDNOTE I IVO ANDRIĆ

Pozorišno dokumentarna izložba „Festivalske virtuelne vrednote i Ivo Andrić“ biće prikazana večeras s početkom u 19 30 sati na web i facebook stranici Teatra kabare Tuzla. Bavi se inscenacijama ovog nobelovca na južnoslovenskim teatarskim scenama. Autor izložbe je Srđan Vukadinović, sa saradnicima: Emirom Hukićem, Damirom Pirićem, Avdom Smajićem, Amarom Mehmedinovićem, Edom Memićem i Jakubom Halilovićem.

Prilagođavanje djela velikog autora ili adaptacija velikih romana za scensku pozornicu i inscenaciju je umjetnički i stvaralački postupak koji sobom nosi višestruke zamke. Dileme se uvijek javljaju u konačnici da li literarna potka nadvisuje kazališnu adaptaciju ili je scensko prikazanje uspjelo da odgovori zahtjevima i izazovnostima veličine i grandioznosti proznog štiva. Opasnost po uspješnu adaptaciju je veća ako je riječ o djelu koje je svevremeno i univerzalno. Tim više ako se radi o djelu koje je nadvisilo prostore ambijenta u kome je nastalo i u kome se prilagođava za daske koje život znače. Djelo autora ovjenčanog Nobelovom nagradom, kada se prilagođava scenskim zahtjevima i kada njegove misli sa scene izgovaraju dramski protagonisti, je  kulturološki dogadjaj cjelokupnog ambijenta u kome se izvodi. Takav je slučaj i sa inscenacijama djela Ive Andrića koje su izvedene na južnoslovenskim pozornicama.

Kazališna dimenzija djela Ive Andrića pokazuje da sva njegova djela koja se insceniraju nisu za jednokratnu kazališnu upotrebu. U kazališnoj praksi  južnoslovenskog prostora rijetko se dešava, uz neke poznate iznimke, da odredjeno djelo na sceni ima teatarski život koji traje godinama i sezonama, i čije se izvođenje iskazuje sa više od stotinu repriza. A djela Ive Andrića već u startu plediraju na višestrukost izvođenja.  Kao i sva velika djela, tako i Andrićeva djela koja su kazališno uobličena  svoju scensku transopziciju  doživljavaju kao rezultat  dugogodišnjih traganja u pronalaženju ključa za scensko  čitanje velikog pisca na jedan izražajno drugačiji način.

                                 ON-LINE PREDSTAVLJANJE MONOGRAFIJE

       „GLUMAC, REDITELJ, PRODUCENT, PROFESOR – NA SCENI I VAN NJE“

                                 autora Srđana Vukadinovića i Jakova Amidžića

Večeras s početkom u 19 30 na online platformi web i facebook stranice Teatra kabare Tuzla biće prikazana dokumentarno-pozorišna izložba u cilju predstavljanja monografije „Glumac, reditelj, producent, profesor – na sceni i van nje“, autora Srđana Vukadinovića i Jakova Amidžića, koja je izašla krajem 2019.godine, i posvećena je Vladi Keroševiću osnivaču Teatra Kabare Tuzla i TKT-festa.

Glumac, reditelj i producent  Vlado Kerošević, inače redovni  professor Akademije dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli, već četiri decenije kazališno djela i traje na pozornicama širom regiona. Ostvario je Vlado Kerošević značajan broj uloga i u filmskim i televizijskim projektima. Glumu je diplomirao  1978. godine, na odsijeku za glumu, Fakultetu dramskih umjetnosti Univerziteta umjetnosti u Beogradu u klasi profesora Miroslava Dedića. Jednu godinu nakon studija radi kao glumac u dječijem pozorištu «Boško Buha» u Beogradu.

Od 1979. do 1995. godine u stalnom je angažmanu u Narodnom pozorištu Tuzla. Punih šesnaest godina je istaknuti član i prvak dramskog ansambla tuzlanskog Narodnog pozorišta. U tom periodu napravio je veoma značajna umjetničkla ostvarenja vezana za prvu fazu razvoja njegove glumačke, umjetničke ličnosti. Odigrao je preko 75 premijernih projekata i preko 2.500 repriznih izvođenja tih projekata. Izrežirao je 20 predstava radeći kao stručno-umjetnički saradnik na projektima dramskog studija Narodnog pozorišta Tuzla, kao i ostalih pozorišnih odgojno obrazovnih studija.

Od 1986 do 1993. godine, pored glumačkog angažmana, obavlja dužnost Umjetničkog rukovodioca Narodnog pozorišta Tuzla, utemeljuje i osniva dječiju scenu Narodnog pozorišta Tuzla, kao i «Reviju jugoslovenskih pozorišta». Priprema i upućuje na studij Glume na Akademiju scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu veliki broj mladih i talentiranih polaznika Dramskog studija Narodnog pozorišta Tuzla. Neki od njih su danas profesori Akademje dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli. Od 1995. do 1998. profesionalno se angažuje u Njemačkoj gdje, u saradnji sa izdavačkom kućom «Bosanska riječ», osniva putujući teatar za djecu i odrasle «Roda» te priprema 4 premijerna projekta i izvodi preko 250 repriza za izbjegličku populaciju svih uzrasta iz BiH.

Po povratku u Tuzlu, od decembra 1998.godine, od osnivanja Akademije dramskih umjetnosti, radi prvo kao stručnjak iz prakse, zatim kao asistent, a potom  docent, vanredni i redovni profesor.

Od 2004 do 2017. godine  Vlado Kerošević  je obnašao  dužnost  Dekana Akademije dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli.

Istovremeno, sve ovo vrijeme, radi i kao glumac, reditelj, dramaturg, producent, umjetnički voditelj i menadžer u vanakademskim oblicima umjetnikog angažmana. Tako, 27.03.2002.godine osniva Teatar Kabare Tuzla, kao novo, alternativno, eksperimentalno pozorište u gradu Tuzli, Tuzlanskom kantonu i BiH. U tom pozorištu angažuje uglavnom mlade ljude, diplomirane glumce, saradnike-asistente i studente Akademije dramski umjetnosti Univerziteta u Tuzli.

U periodu od 1998 do 2020. godine, kao glumac, reditelj, umjetnički voditelj, producent i pedagog Vlado Kerošević bilježi izuzetno značajan angažman u više od osamdeset raznih teatarskih, filmskih, radio i televizijskih projekata. U pomenutom razdoblju intenzivnije režira, tako da potpisuje kao reditelj 18 teatarskih projekata.

Autorski i producentski osmišljva 3 značajna teatarska, akademska festivala; Internacionalni Workshop „Festival uličnog teatra“, „TKT-Fest-Dani akademskog teatra“, Teatar kabarea Tuzla“ i „Susreti Akademija“ na Susretima pozorišta BiH u Brčkom.

Slijedi cjelokupna ovogodišnja poruka povodom obilježavanja Svjetskog dana pozorišta 2020.

27. mart – Svjetski dan teatra

Poruka

Shahid NADEEM, dramaturg

Pakistan

Tetar kao Svetište

Ogromna mi je čast napisati Poruku za Svjetski dan teatra 2020. Ono što izaziva osjećaj velike počasti, a u isto vrijeme i uzbuđenja je činjenica da je pakistanski teatar i sam Pakistan, prepoznat od strane ITI-a (Međunarodnog pozorišnog instituta), najuticajnijeg i najreprezentativnijeg svjetskog teatarskog tijela na svijetu. Ovo priznanje i čast također pripada i Madeaha Gauhar (1), pozorišnoj ikoni i osnivačici Ajoka teatra (2), također mojoj životnoj saputnici, koja je preminula prije dvije godine. Ajoka zajednica je prošla dug, težak put, doslovno od ulice do teatra. Ali to je priča mnogih teatarskih skupina, siguran sam. Nikada ne ide „kao podmazano“. Borba nikad ne prestaje.

Dolazim iz većinski muslimanske države, koja je preživjela nekoliko vojnih diktatura, strahovite napade vjerskih ekstremista i tri rata sa susjednom Indijom, s kojom dijelimo hiljade godina povijesti i kulturnog naslijeđa. Čak i danas još uvijek živimo u strahu od rata sa susjedom „blizancem“, koji bi se mogao oteti kontroli, čak i nuklearnog rata, jer obe zemlje sada posjeduju nuklearno oružje.

Ponekad kažemo u šali: „loša vremena su odlično vrijeme za teata“. Tada ne nedostaje izazova s kojima se treba suočiti, kontradiktornosti koje treba otkriti i paradigmi koje treba razbiti. Moja teatarska skupina, Ajoka i ja se nalazimo u ovoj kritičnoj situaciji već 36 godina. To je zaista bilo hodanje po tankom užetu: pokušati održati ravnotežu između zabave/razonode i obrazovanja/edukacije, između traganja i učenja iz prošlosti i pripremanja za budućnost, između kreativnog slobodnog izraza i avanturističkih obračuna sa autoritetima, između društveno kritičkog i finansijski sposobnog teatra, između pokušaja dopiranja do širih masa i bivanja avangardnim. Može se reći da direktor teatra mora biti čarobnjak, mađioničar.

U Pakistanu, jasna podjela je postojala između Svetih (vjerske vođe) i Svjetovnih (obični ljudi). Za one svjetovne, nema mjesta religijskom propitkivanju, dok za svete, ne postoji mogućnost otvorene debate o novim idejama.

Ustvari, konzervativna postava stavlja umjetnost i kulturu van granica zbog njihovih “svetih igrica”, tako da je polje za igru izvođača scenskih umjetnosti kao trka s preprekama. Prvo moraju dokazati svoje certifikate kao dobri muslimani i odani građani, te isto tako moraju pokušati dokazati da su ples, muzika i teatar “dozvoljeni” u Islamu. Veliki broj muslimana koji praktikuju svoju vjeru je, zbog toga, nevoljko odbijao da podržava scenske umjetnosti iako su elementi plesa, muzike i teatra fiksirani u njihovim običnim životima. Onda smo naišli na podzemnu vrstu kulture koja je imala potencijal da dovede Svete i Svjetovne na istu pozornicu.

Za vrijeme vojne uprave Pakistanom 1980-ih, “Ajoku” je započela grupa mladih umjetnika koji su izazivali diktaturu kroz socijalno i politički odvažan teatar disidencije. Otkrili su da njihova osjećanja, ljutnja i bol, predivno izražava sufijski pjesnik (3) koji je živio prije 300 godina.

To je bio veliki pjesnik Bulleh Shah (4). “Ajoka” je otkrila da može izraziti politički eksplozivne poruke kroz njegovu poeziju, izazivajući korumpirani politički autoritet i religijski establišment pun predrasuda. Autoritet je mogao zabraniti ili protjerati nas, ali ne slavljenog i popularnog sufijskog pjesnika kao što je bio Bulleh. Otkrili smo da je njegov život bio dramatičan i radikalan, baš kao što je bila njegova poezija, ista poezija koja mu je donijela fetve i prognanstvo za vrijeme njegovog života. Onda sam napisao “Bulhu”, predstavu o životu i muci Bulleh Shaha. “Bulha”, kako ga s ljubavlju zove publika širom Južne Azije, je bio dio tradicije pundžapskih sufijskih pjesnika koji su se neustrašivo odupirali autoritetu careva i vjerskih demagoga, kroz svoju poeziju i praksu. Pisali su jezikom ljudi i o snovima masa. U muzici i plesu, otkrili su alat za dostignuće direktne asocijacije između Čovjeka i Boga, sa prezirom mimoilazeći iskorištavajuće religijske posrednike. Mrzili su podjele spolova i klasa i gledali na planetu u čudu, kao manifestaciju Svemogućeg. Umjetnički savjet Lahorea je odbio scenarij, govoreći da to nije bila predstava nego samo biografija. Doduše, kada je predstava bila odigrana na drugačijoj pozornici, u Goethe Institutu, publika je vidjela, razumijela i cijenila simbolizam života i poezije narodnog pjesnika. Oni su se mogli potpuno identificirati sa njegovim životom i vremenima, te vidjeti iste paralele koje ih povezuju sa njihovim životima i vremenima.

Nova vrsta teatra se rodila taj dan 2001.g.. Duhovna Qawwali muzika (5), sufijski Dhamal ples (6) i recitacija inspirirajuće poezije, čak i meditativni Zikir uzvici (7), su postali dijelovi te predstave. Grupa Sikha (8) koji su bili u gradu da prisustvuju jednoj pundžapskoj konferenciji te su “skoknuli” da vide predstavu, je skočila na pozornicu na kraju, grleći i ljubeći glumce uz plač. Oni su, po prvi put poslije podjele Indije 1947.g. (9), koja je rezultirala podjelom Pundžaba po društvenim linijama, dijelili binu sa muslimanskim Pundžapcima. Bulleh Shah je bio drag i njima koliko je bio drag muslimanskim Pundžapcima, jer Sufije nadilaze vjerske i društvene podjele.

Ova prepoznatljiva i dugo pamćena premijera je bila popraćena Indijskom odisejom Bulleh Shaha. Počevši turneju spektakularnom izvedbom u indijskom dijelu Punjaba, “Bulha” je izvođena širom čitave Indije, čak i u vrijeme velikih tenzija između dvije države i čak i u mjestima gdje publika nije razumjela ni jednu jedinu riječ Punjabi jezika, ali im se svidio svaki trenutak predstave. Dok su se vrata političkog dijaloga i diplomatije zatvarala jedna za drugim, vrata pozorišnih dvorana i srca Indijske publike su ostala širom otvorena. Tokom turneje u Indijskom Punjabu 2004. godine, nakon jako toplo prihvaćene izvedbe pred hiljadama ruralne/seoske publike, starac je prišao čovjeku koji je igrao ulogu velikog Sufija. Starog čovjeka je pratio dječak. “Moj unuk je jako loše; hoćeš li, molim te, na njega spustiti svoj blagoslov?” Glumac je bio zatečen i rekao je: “Babaji (10), ja nisam Bulleh Shah, ja sam samo glumac koji igra tu ulogu.” Starac je počeo plakati i rekao: “Molim te blagoslovi moga unuka, znam da će onda ozdraviti.” Savjetovali smo glumcu da starcu ispuni želju. Glumac je blagoslovio dječaka. Starac je bio zadovoljan, a prije nego je otišao rekao je sljedeće riječi: “Sine, ti nisi glumac, ti si reinkarnacija Bulleh Shaha, njegov avatar (11)”.

Odjednom, sinuo nam je potpuno novi koncept glume i teatra, gdje glumac postaje reinkarnacija lika kojeg on ili ona oslikava.

U 18 godina putovanja sa “Bulhom”, primijetili smo sličan odgovor i reakciju od, očigledno, slabije “upućene” i neakademske publike, za koje izvedba nije samo zabava ili intelektualno stimulirajuće iskustvo, već potresni spiritualni susret. U stvari, na glumca koji igra Bulleh Shah Sufija Velikog, je toliko duboko utjecalo spomenuto iskustvo da je on ustvari sam i postao sufijski pjesnik i od tada objavio dvije zbirke pjesama. Izvođači koji su bili angažovani u produkciji su izjavili da kada izvedba počne, oni osjete da je duh/duša Bulleh Shah-a među njima i odmah se čini da je scena podignuta na neki veći nivo. Indijski učenjak, kad je pisao o predstavi, tekstu je dao naslov: “Kada pozorište postane svetište.”

Ja sam sekularna osoba i moj interes za Sufizam je uglavnom kulturalan. Mene više zanimaju izvođački i umjetnički aspekti pundžabskih sufijskih pjesnika, za razliku od moje publike, koja možda ne posjeduje ekstremistička ili netolerantna uvjerenja ali jesu iskreni vjernici. Istraživanje priča kao što je priča Bulleh Shaha, a postoji puno takvih priča u svim kulturama, može postati most između nas, rukovodioca teatra i nevješte, ali entuzijastične publike.

Zajedno možemo otkriti duševne dimenzije teatra i sagraditi mostove između prošlosti i sadašnjosti, koji vode u budućnost koja je sudbina svim zajednicama; vjernicima i nevjernicima, glumcima i starcima sa njihovim unucima.

Razlog zbog kojeg dijelim priču Bulleh Shaha i našeg istraživanja jedne vrste sufijskog teatra jeste to što nas, dok glumimo na pozornici, katkad mogu ponijeti sopstvene filozofije teatra i uloge vjesnika društvenih promjena, pa pritom zaboravljamo publiku. U našem angažiranom pristupu izazovima današnjice, sami sebe lišavamo mogućnosti duboko dirljivog duhovnog iskustva koje teatar može pružiti. U današnjem svijetu gdje su predrasude, mržnja i nasilje u porastu, države nastrojene protiv drugih država, vjernici u ratu s drugim vjernicima i zajednice siju mržnju prema drugim zajednicama… a u međuvremenu djeca umiru zbog loše prehrane, a majke u porodu zbog nedostatka vremenski pogodne medicinske skrbi; ideologije mržnje cvjetaju. Naš planet tone sve dublje i dublje u klimatsku katastrofu i čovjek može čuti kako od zemlju udaraju kopita konja Četiri konjanika apokalipse (12). Nužno je da obnovimo našu duhovnu snagu; moramo se boriti protiv apatije, letargije, pesimizma, pohlepe i nemara prema svijetu u kojem živimo, prema planetu na kojem živimo. Teatar ima ulogu, i to plemenitu ulogu, u osnaživanju i pokretanju ljudske vrste da se uzdigne sa svojega puta u bezdan. On može uzdići pozornicu, prostor izvedbe, i pretvoriti ga u nešto sveto.

U južnoj Aziji umjetnici sa štovanjem stopalima dodiruju pod pozornice prije negoli na nju zakorače. To je drevna tradicija iz doba dok su duhovnost i kultura bile isprepletene. Vrijeme je da ponovno uspostavimo taj simbiotski odnos između umjetnika i gledatelja, prošlosti i budućnosti. Teatarski rad može biti sveti čin, a glumci zaista mogu postati avatari uloga koje igraju. Teatar ima potencijal da postane svetište, a svetište prostor izvedbe.

_________________________________________________________

1. Madeeha Gauhar (1956.-2018.): pozorišna režiserka, glumica, feministkinja i osnivačica teatra “Ajoka”. Magistar teatra na Kraljevskom koledžu “Holloway” u Londonu i dobitnica Medalje zasebnosti od strane Vlade Pakistana i Nagrade “Princ Claus” u Nizozemskj.
2. Teatar “Ajoka”: ustanovljen 1984.g.. Riječ “ajoka” znači “savremen” na pundžapskom jeziku. Njegov repertoar uključuje predstave tematika kao što su međuvjerska tolerancija, mir, nasilje između spolova i ljudska prava.
3. Sufizam: Ova islamska mistička tradicija, koja teži pronalaženju istine o božanskoj ljubavi kroz direktno personalno iskustvo sa Bogom, je postala popularna zbog propovijedanja univerzalnog bratstva i opozicije strogoj doktrinskoj prisili religijskih učenja. Sufijska poezija, koja se većinom pronalazi u muzici, izražava mističku uniju kroz metafore čiste ljubavi.
4. Bulleh Shah (1680.-1757.): Taj utjecajni pundžapski sufijski pjesnik, koji je pisao o kompleksnim filozofskim temama pojednostavljenim jezikom, je bio snažan kritičar religijske ortodoksije i vladajuće elite. Bio je izbačen iz grada Kasura, optužen za herezu i nije mu bila dozvoljena sahrana u gradskom groblju. Popularan je među pjevačima religijskih i folklornih pjesama. Cijenjen unatoč religijskim podjelama.
5. Qawwali – pobožna sufijska poezija koju prezentuju grupe pjevača (Kavalije), te koju su originalno izvodili u sufijskim svetištima te vodili slušatelje u euforično stanje.
6. Dhammal – ushićen ples u sufijskim svetištima koji prati ritam bubnja.
7. Zikir – pobožan ritmički spjevi i recitiranje molitvi koje osiguravaju duševno prosvijetljenje.
8. Sikhi – vjernici religije zvane Sikhizam, koju je Guru Nanak osnovao u Pundžabu u 15. stoljeću.
9. Muslimanska država Pakistan bijaše odvojena od Indije 1947.g. usred, dotad neviđenih društvenih pokolja i masovne migracije stanovništva.
10. Babaji: izraz poštovanja prema starijem čovjeku.
11. Avatar: Reinkarnacija ili manifestacija božanskog učitelja na Zemlji, po hinduskoj kulturi.
12. Četiri konjanika apokalipse opisuje Ivan iz Patmosa u svojoj Knjizi otkrića, zadnjoj knjizi Starog zavjeta. Po većini pripovjedanja, oni su Osvajanje, Rat, Pošast i Smrt.

Shahid NADEEM, dramaturg

(biografija)

Shahid Nadeem je vodeći dramaturg u Pakistanu, kao i glava uglednog teatra “Ajoka”.

Shahid Nadeem je rođen u Sopore, regiji Kashmir, 1947.g.. Postao je izbjeglica u prvoj godini života, kada mu je porodica bila primorana pobjeći u novo-stvoreni Pakistan poslije rata koji se desio 1948.g. između Pakistana i Indije zbog sporne teritorije regije Kashmir. Živio je u Lahoreu, Pakistanu, gdje je postao magistar psihologije na pundžapskom univerzitetu. Napisao je prvu dramu kao student na univerzitetu, ali je postao posvećeni dramaturg kada je počeo pisati drame, iz političkog egzila u Londonu, za teatarsku grupu pakistanskih disidenata, “Ajoku”, koju je započela Madeeha Gauhar, pionir teatarskog aktivizma, kojom se kasnije oženio. Shahid Nadeem je napisao više od 50 originalnih dramskih tekstova na pundžapskom i urdu jeziku, te nekoliko adaptacija Brechtovih drama.

Bio je saradnik sa pakistanskom televizijom kao producent i član višeg menadžmenta. Tri puta je, pod raznim vladama predvođenim vojskom, bio zatvaran zbog opozicije prema vojnoj vladavini, te ga je Amnesty International obilježio “zatvorenikom svijesti”. U zloglasnom zatvoru “Mianwali” je počeo pisati sedmične drame čiju su produkciju vršili zatvorenici, za zatvorenike. Kasnije radi kao Koordinator za međunarodne kampanje i Komunikacijski oficir za Aziju i Pacifik u “Amnesty International”. On je bio član Gettyjevog instituta za pretragu (Getty Research Institute), organizacije “International PEN” i Nacionalne zadužbine za demokratiju (National Endowment for Democracy). Član je i mreže “Teatar bez granica” (Theatre Without Borders).

Drame Shahida Nadeema su bile igrane i objavljivane u Indiji i Pakistanu više puta. Drame su mu igrane u svijetu, uključujući “Bulhu” u teatru “Hammersmith” (London, UK), u teatrima “Tramway”, (Glasgow, Škotska, UK) i “Helsingor” (Danska), “Amrika Chalo” u “Davis Centre for Performing Arts”, na univerzitetu u Georgetownu, u Washingtonu (SAD), “Bala King” u teatru “Crna Kutija” (Black Box, Oslo, Norveška), “Burqavaganza” u SAD-u, u teatru “Bravo za žene” (Bravo for Women Theatre, San Francisco), “Acquittal” u Highways (Santa Monica) i “Theatre Row” (New York) i “Dara” u Lyttleton teatru u Londonu (UK) i na univerzitetu u Sjevernoj Karolini, Chapel Hill (SAD).

Njegove drame su na engleski jezik preveli i objavili Oxford University Press i Nick Hern Publishers i to u nekoliko antologija. Nagrađen je Medaljom ponosa Predsjednika Pakistana 2009. g. Također je režirao predstave za pozornicu i televiziju, te je organizirao festivale Teatra za mir u Indiji i Pakistanu. Dao je doprinos vodećim pakistanskim i indijskim novinama, te BBC-evoj verziji na urdu jeziku. Producirao je mnoge dokumentarce o kulturalnim subjektima koji uključuju muzej Lahore, pundžapske običaje, pjesnika Iqbala i slikara Sadeqaina.

Drame Shahida Nadeema su dobro poznate po njihovim obilnim društveno-relevantnim i nekada taboo subjektima kao što su religijski ekstremizam, nasilje nad ženama, diskriminacija protiv manjina, sloboda izražavanja, klima, mir i Sufizam. Nekoliko njegovih drama preispituje pitanja podjele Južne Azije i zajedničko kulturno naslijeđe te regijie. On vješto kombinira savremene društvene i političke teme sa tradicionalnim formama i folklornim naslijeđem prezentirajući to na zabavan i intelektualno stimulirajući teatar. Muzika je svojstven dio njegovih teatarskih produkcija. On podučava umjetnost pisanja na “Ajoka” institutu scenskih umjetnosti i na Institutu za umjetnost i kulturu u Lahoreu.