17. TKT FEST – Dani akademskog teatra Tuzla: 27.03. – 02. 04. 2019.

HIMNA  LJUBAVI  –  ODA  PRIJATELJSTVU

“ Kosa “: prema motivima istoimenog mjuzikla / autori: dijalog i stihovi: James Rado i Gerome Ragni    glazba: Galt MacDermot /    Redateljica: Dušanka Belada       Učesnici: Fedja Zahirović, Nejla Žunić, Marko Mirković, Amina Halilčević, Marija Novaković, Ermin Avdić, Denis Bajrektarević, Jasmina Ibrahimović, Irina Hajdukov, Azra Šišić, Sadika Kahrimanović, Tarik Rešidbegović, Šejla Hurić, Dino Hukić, Ana Milosavljević, Baris Basut, Zerina Selimović, Adin Bešlagić, Husnija Ćoralić, Mak Redžić, Vedran Savić i Eldar Zubčević    Produkcija: AkustikUm i KultuRevolucija  Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora    Premijera: Narodno pozorište Tuzla  veljača 2019. godine.

Kasne šezdesete godine vrijeme je bunta i otpora mladih protiv svijeta kojim vladaju neke, njima strane i mračne sile, koje ograničavaju ono što im je najsvetije: ljubav, mir, slobodu, bratstvo medju ljudima. Doba je to “ djece cvijeća “, hipi pokreta, koji će u svijetu teatra i filma biti ovjekovječen u dva izuzetna projekta: na  off-Broadwayu, u New Yorku, praizveden je 1967. godine mjuzikl “ Kosa “, punog imena “ Hair – The American Tribal Love – Rock Musical “, dva glumca, James Rado i Gerome Ragni pišu stihove i dijaloge a Galt MacDermot sklada glazbu, a dvanaest godina kasnije, 1979., Miloš Forman režira kultni film istoga naziva. Mnogobrojne su verzije ovog muzičko – scenskog djela na pozornicama širom kazališnog globusa, jedna od njih, premijerno izvedena nedavno, zatvorila je ovogodišnji, 17. TKT Fest.  Producenti su grupacije AkustikUm i KultuRevolucija, medjunarodni je to kazališni projekt sa učesnicima iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, predstavu je režirala Dušanka Belada.

Riječ je o velikoj, ansambl – predstavi, na pozornici su gotovo cijelo vrijeme svi protagonisti, njih dvadesetak, podijeljeni su u dvije grupe, u pozadini su oni koji sviraju i prate glavno dogadjanje, no i oni će u jednom momentu doći na proscenij. U prvom planu, ipak, manja je grupa, njih osam: Fedja Zahirović, Marko Mirković, Marija Novaković, Ermin Avdić, Jasmina Ibrahimović, Sadika Kahrimanović, Ana Milosavljević, Husnija Čoralić i Eldar Zubčević, oni vode igru, oni su jezgro tog hipi plemena koje mladi glumci i glumice, sa energijom koju, naravno, samo mladost može otjelotvoriti na sceni, oblikuju u sazvučju onog vremena i doba u kojem živimo. Jer, nažalost, gotovo sve ono protiv čega se to hipi pleme buni i bori tih, kasnih šezdesetih godina u jednoj američkoj predstavi i dalje je oko nas, ništa se bitno promjenilo nije: ratovi se i dalje vode, mržnja i netrpeljivost spram Drugačijih i Različitih ne jenjava, kolone migranata širom svijeta samo su stravičan dokaz tomu, a ljubav, ta najsvetija dragocjenost oko koje nema i ne može biti kompromisa, barem ne medju “ djecom cvijeća “, i danas biva potisnuta, skrivana, odgurnuta od očiju svijeta i puka.

“ Kosa “ je, naravno, i prije svega, antimilitaristički krik, poziv na promjenu shvaćanja o vrijednostima i prioritetima u životu društva ali i pojedinca, to je posljednji vapaj protiv rata i bezumlja kaosa koji vlada medju ljudima – mladi kazalištarci u ovom projektu to itekako dobro znaju i umiju iznijeti na pozornicu. Njihovih devedeset minuta igre svjedoči o tom stavu i načelu koji nisu naučeni, oni su duboko prožeti njihovim scenskim nastupom, oni igraju to u što vjeruju. Te zablude u kojima živimo, te tlapnje i bludnje koje nam skrivaju jasan i čist pogled na svijet i društvo, izokreću i izvrću sustav vrijednosti u koji bi trebali imati povjerenja, raskrinkaće šaman već na samom početku: “ Ne vidiš zato što si ograničen sa svojih pet čula, a izgubio si svojih 30 spiritualnih čula. Strah nam je postao vodilja, a ne ljubav, naša civilizacija je sazdana na strahu…zaboravili smo da smo duhovna bića a ne samo materijalna bića…” Pobjeći od sebe često je jedina mogućnost da se preživi, mladi regrut to i sam uvidja: “ Ja bih najviše volio da sam nevidljiv – tako nevidljiv mogao bih da idem ulicama, mogao bih da udjem u ljudski um, da vidim šta se tu krije u toj glavi…” No, ljudi ipak nisu nevidljivi, strahote rata i rasne netrpeljivosti ne mogu se potisnuti iz vidnog polja, stvarnost je isuviše okrutna i surova a da bi se moglo prosto zažmiriti i praviti se da ničega nema, da se ništa loše ne dogadja. Kao grom pogadja rečenica: “ Bijeli ljudi ubijaju žute ljude kako bi odbranili zemlju koju su ukrali od crvenih ljudi “ , ta refleksija na američki rat u Vijetnamu, točna i precizna, vrijedi za svaki kutak svijeta, svugdje je netko bijel, netko žut a netko crven, ili crn, ili bilo koje druge boje kože, ali različit od većine i stoga ga treba uništiti, iskorjeniti, da nestane sa lica zemlje.

Protiv toga ustaje “ Kosa “ i njeni mladi protagonisti, rječju, stihom, glazbom i pokretom, to je prepoznala i publika proglasivši je, svojim glasovima, najboljom na netom završenom 17. TeKaTe Festu, priredjenom ove godine pod motom: “ kreativno utočište mladih “.

/  mladen  bićanić  /

17. TKT FEST Dani akademskog teatra   Tuzla – 27. 03. – 02. 04. 2019.

50. – ta obljetnica umjetničkog rada Zijaha A. Sokolovića

ANATOMIJA  SVAKODNEVICE

Nekako u isto vrijeme kada su se na ovim prostorima mogle pročitati znamenite rečenice sa samog početka kultne knjige Petera Brooka “ Prazan prostor “: Postoji neki prazan prostor, netko se po tom prostoru kreće a netko to gleda – i to je sve što je potrebno za teatar “ na pozornicu se u Bosni i Hercegovini popeo glumac Zijah A. Sokolović, Počeo je u kazalištu – instituciji da bi vrlo brzo i sam postao institucija, kazališni fenomen ovih prostora, čovjek koji teatar živi i svjedoči svakim svojim novim komadom. Čini mi se da upravo definicija teatra kako je u pomenutoj knjizi daje Brook otjelovljuje suštinu umjetničkog, glumačkog bića Zijaha A. Sokolovića – on je taj netko tko se kreće praznim prostorom u osvajanju slobode, a mi smo vjerna publika, oni koji ga gledaju, uče i postupno ulaze u magični svijet kazališne iluzije. Uz njegovu nesebičnu pomoć, dakako.

U programu tekućeg, 17. TeKaTe Festa Sokolović je izveo svoju solo točku, vispreni i umni dijalog teatra i stvarnosti, pod nazivom “ Medjuigra 0 – 24 “. Medjuigra je, kaže autor naslanjajući se na velikog Cervantesa, “ mala predstava koja se dogadjala u pauzama velikih predstava “. Prevedeno, ako je velika predstava život koji živimo, najveća igra koju uopće možemo igrati, onda je medjuigra sve ono od čega se taj život sastoji, male, neznatne epizode, igrice koje igramo, nesvjesno, svaki dan, niti ne sluteći da nam pravi život neopazivo protječe, promiče dok se zabavljamo tim trivijalnim dogadjanjima misleći da je to ono što zaista želimo, ono čemu težimo i za čim žudimo – zavedeni idejom da je to pravi život. Mnogim primjerima tih naših, uglavnom promašenih života, Sokolović nam vrlo iscrpno i točno iscrtava mapu naših zabluda, pogrešaka, krivih uvjerenja, klišeja i stereotipa po kojoj se krećemo u životu kojeg živimo – precizna je to anatomija svakodnevice po kojoj se krećemo, nepogrešivo zrcalo u kojem se ogleda svaki naš korak, htijenje, želja i bludnja.

Stoga i nije slučajno da na početku izvedbe citira Shakespearea, njegovu misao da je pozorište ogledalo prirode, dakle ogledalo stvarnosti, da u teatar ideš da vidiš svijet kakav jeste, kakav je bio ili kakav će biti, ili pak kakav zaista jeste ali ti to ne vidiš, neki ti je interesantan detalj promakao. Ili se priklanja čuvenom Hamletovom zagonetnom pitanju: “ Biti ili ne biti – pitanje je sad. “ i to raščlanjuje; “ biti možda znači sad, ako nisi sad, znači ne biti, ne postojiš sad, kao kad prepisuješ nešto , sjećaš se, biti ili ne biti, ako prepišem, proći ću, ako ne prepišem, idem na popravni, ide vrijeme unazad, kao kad si na sastanku sa sekretaricom, hoće li se dignuti ili se neće dignuti, biti ili ne biti…”I tu se odmah može uočiti kako on gradi predstavu u kojoj, sam na pozornici, osvaja novi prostor i gledatelja u tom prostoru: Kreće sa jednom tezom, nudi je u originalnom izdanju, a odmah potom zaogrne nečim sasvim novim, krene nekim sasvim drugim putem, ubacuje u medjuigru stvarnost kojom potiskuje iluziju kojom nas je na početku zaveo, to je Brechtov Verfremdungsefekt ali na njegov način, začudnost kako je zamišlja i inscenira samo Zijah A. Sokolović. I tako se igra puna dva sata, iz stvarnosti u iluziju, iz fikcije u fakciju, irealno pretvara u realno i obrnuto, sve je tu moguće i ništa nije opipljivo, nemate se za što čvrsto primiti, a opet osjećate da je sve na svojem mjestu, da sve štima, ima smisla i zaista uživate u tomu. Sokolović je šarmer prve kategorije, klaun kome se vjeruje, stand – up komičar i umjetnik kabarea vrhunskog nivoa, nije mu strano uplovljavanje u satiričke vode, mada mu je ipak prirodnije podneblje negdje u zoni crne komedije i varijetetskog humora, ne bez žaoke, psovke, sočnog govora onih kojima se obraća. Slušajući ga i gledajući odjednom vam se otvore neki novi prostori, spoznate nešto što je stalno bilo tu, odmah pokraj vas, ali niste htjeli ili niste mogli ili se niste usudili to vidjeti dok vam to netko zorno ne predoči, prstom ukaže da to zbilja postoji – i onda vam bljesne pred očima, spazite to i ujedno shvatite i gdje ste i tko ste i kakav zapravo život vodite.

Na samom početku reći će nešto izuzetno važno: “ Postoje samo tri vulgarne riječi: bolest, smrt i rat. Sve ostale riječi su poezija. “ Nakon dva sata kazališne avanture u koju uranjate zajedno sa njim, zaključiti će: “ Djela su ružna, a riječi su kao takve. Rekli smo koje su možda tri ružne riječi. Sve ostale riječi su poezija. “ Tu dvosatnu kazališnu poeziju, te medjuigre koje sklapa od nezamjetnih trenutaka u našim životima, kao surogat života samog, to suvereno kretanje kroz snove i snovidjenja što su moguća samo u kazalištu, gledamo i u predstavi “ Medjuigre 0 – 24 “ kojom je na 17. TKT Festu obilježen vrijedan jubilej – 50 – godišnjica umjetničkog rada Zijaha A. Sokolovića.

/   mladen    bićanić   /