XIV TKT Fest – “ZOO PRIČA” i promocija monografije

Četrnaesta monografija o četrnaest TKT Festova, predstavama koje su izvođene na sceni Teatra Kabare Tuzla u godini dana između dva festivala, gostovanja na drugim scenama, produkciji, izložbama, kritikama i svemu onome što čini Teatar Kabare Tuzla kompletnim teatrom, biće predstavljena šestog dana XIV TKT Festa.

Predstavljanje digitalne monografije: „Kazališni izraz mnoštva lica u stvarnosti i Teatar kabare“. Promocija ovog izdanja biće upriličena pred početak predstave “ZOO PRIČA” autora E. Olby. Režiju zajednički potpisuju Damir Altumbabić i Irfan Kasumović, koji ujedno i igraju u ovoj poznatoj duo drami.

“ZOO PRIČA” na programu je šestog dana XIV TKT Festa 01. aprila 2016. godine u 19:30 sati.

Informacije i rezervacije na broj telefona 035/264-733

XIV TKT Fest – “Glumac, kaži nešto smešno” Irfan Mensur

Četvrtak, 31.03.2016. u 19,30 sati u Teataru kabare Tuzla,
Komedija, monodrama: “GLUMAC, KAŽI NEŠTO SMEŠNO”, autor i režija: Irfan Mensur,
Koprodukcija: U. K. “Vuk Karadžić” i “YUGOART”, Beograd,
Igra: Irfan Mensur

irfan m

Tekst, čiju je dramatizaciju uradio Irfan Mensur, u epicentar postavlja život u i oko teatra, a zapravo ispituje koliko je lako pomiješati popularnost sa iskrenim divljenjem auditorijuma.

“Kakav je to glumac koji ne zna da kaže ništa smiješno? Da li uspjeh zna da boli? Ko je taj mali glumac, bez velikog sjaja, koji cijeli život jedva kraj s krajem spaja”, pitanja su iz predstave koja na duhovit način otkrivaju muke pozorišnog zanata.

To je obračun malog glumca s velikim pozorištem ili, možda, obratno – obračun velikog glumca s malim pozorištem. Priča o sjaju i bijedi teatra ukazuje na probleme koji muče ljude koji se bave šoubiznisom. Ipak, u fokusu je stalna potreba modernog čovjeka da za sva svoja djela dobija potvrde od drugih i da bude uspešan.

O ČEMU GOVORIMO KADA GOVORIMO O UMJETNOSTI – Festivalska kritika Mladena Bićanića za predstavu “Izložak br.49”

Četvrte večeri Dana akademskog teatra 2016. u Tuzli nastupio glumac Damir Poljičak monodramom „ Izložak br. 49 „ autora Nicka Hornby-a u vlastitoj režiji i produkciji Teatra EXIT iz Zagreba

O ČEMU GOVORIMO KADA GOVORIMO O UMJETNOSTI
Nick Hornby : „ Izložak br. 49. „ Režija : Damir Poljičak Igra : Damir Poljičak Produkcija : Teatar EXIT Zagreb Hrvatska

Nick Hornby dosta je poznato ime u literaturi ali i u filmskoj umjetnosti – taj engleski romanopisac, pripovjedač, esejist i lirik, rodjen 1957. godine punoga imena Nicholas John „ Nick „ Hornby autor je brojnih filmskih scenarija a i njegova prozna djela višekratno su ekranizirana : recimo Hi – Fi, Sve zbog jednog dječaka, Nogometna groznica. Glumac Damir Poljičak, u produkciji zagrebačkog EXIT teatra posegnuo je za njegovom pripovijesti „ Isus od bradavica“, u originalu „ Nipple Jesus“ iz 2000.-te godine, šarmantnom i nimalo bezazlenom storijom o doživljaju umjetnosti ali i osjećanju vjere kod glavnog junaka priče.
On je, u najkraćem, bivši zaštitar u nekom noćnom disco – klubu, kome je jedina dobra večer ona kada se ništa loše ne dogodi. No, nakon jednog incidenta, mijenja posao i zapošljava se u muzeju, odnosno umjetničkoj galeriji, postaje „ čuvar umjetnosti i umjetnina.“ On, koji nikada nije bio u doticaju sa likovnom pa ni bilo kojom drugom umjetnosti, osim kada je kao dječarac, zajedno sa svojim vršnjacima, na nekoj ekskurziji krao kamenčiće iz rimkog mozaika na nekoj arheološkoj iskopini, odjednom se vidi u ulozi nekoga tko treba brinuti o likovnom djelu. I tu dolazi u doticaj sa nekom čudnom slikom, izdvojenom u poebnom prostoru – to je kontroverzni „ Izložak br. 49 „, slika koja izdaleka predstavlja Isusa Krista, no kada se gledatelj približi uvidja da je sastavljena od sitnih malih kvadratića isječenih iz porno – magazina na kojima su ženske sise i shvaća da je taj lik Isusa, poput mozaika, sastavljen upravo od tih bradavica na poljepljenim izrezanim fotkama.

Prvotnu odvratnost i gadjenje prema tom postupku, tokom vremena i pažljivijeg gledanja i razmišljanja zamijeniće neka vrsta divljenja i čak zaljubljenosti u tu sliku, on postaje njen gorljivi branitelj i zagovaratelj. I tu stupa na scenu umješnost i vispreni humor Hornby-a, ali i glumačka vještina i dar Damira Poljičaka, ta transformacija njegova lika i igranje uloga drugih protagonista, posjetitelja izložbe, ono je što kazališnoj inscenaciji ove duhovite pripovjetke daje smisao i pozorišni legitimitet. Hornby je, nedvojbeno, iskusan pisac s okom da zapazi detalj i talentom da zaokruži cjelinu, opiše sliku, narav i karakter, kao recimo kada portretira jednog od prvih posjetitelja, „ ludjaka“, kako ga etiketira glavni junak: „ Izgledao je kao ludjak. Komadi kose falili su mu kao da su mu je moljci pojeli i imao je neke goleme cvikere s debelim dnom i stalno je treptao – kao poremećena sova. Čak se i oblačio kao ludjak, vani je bilo vruće a on je nosio zimski kaput, sav prekriven bedževima natpisima tipa : „ Ne prati me i ja sam se izgubio“ , ili „ Ja sam pahuljasto medeno čudovište“. A i smrdio je, tako da ga nije bilo teško ne zamijetiti – nije bio prikriveni ludjak, ako znate na što mislim. „ Damir Poljičak, glasom i mimikom, ulazi u njegov karakter, igra ga paralelno sa rolom glavnog junaka, čuvara u galeriji, i to je jedan od izvanredno pogodjenih i donesenih trenutaka ove predstave. Taj ludjak, pokazaće se na kraju, biće ključan za obrat u predstavi, slika biva uništena od vandala, kada će umjetnica, autorica slike koja se njemu postupno počela svidjati, srušiti u trenu sve ono što je on mislio da je shvatio o umjetnosti. Njegov iskreni, ispovjedni monolog, još je jedan dokaz u prilog književne i teatarske snage i vitalnosti teksta Nikcka Hornby-a i glume i kazališnog izričaja Damira Poljiačaka : „ Došlo mi je da se rasplačem. Tek sam sada, kada je slika uništena, shvatio zapravo koliko je volim. Kada sam vidio Krista na podu, onako rastrganog, stvarno je bilo šokantno. To što su oni učinili bilo je puno bogohulnije nego što je sama autorica učinila. Pitam se jesu li na to mislili dok su to radili. Jesu li se na tren kolebali ili bojali. Jer da sam vjernik, da vjerujem u pakao, gdje guje jedu oči i sve to, ne bih baš gazio po Isusovu licu.“

Ipak, nakon svega, umjetnica ga osvješćuje, objašnjava mu da je „ bit umjetnosti u provokaciji, u izazivanju reakcija kod ljudi“ i da je uništenje te slike, a ne njeno stvaranje i izlaganje, zapravo bila svrha svega. Krug se zatvara, još jedna mala, šarmantna pripovijest o doživljaju umjetnosti kod nekoga komu je to, u početku, strano područje, terra incognita, uspješno je prenešena i na pozornicu.
/ mladen bićanić /

 

XIV TKT Fest – “Izložak br. 49” Teatar Exit Zagreb

Večeras u 19:30 možete pogledati predstavu “Izložak br.49” Teatra Exit iz Zagreba.
Režija: Damir Poljičak

Igra: Damir Poljičak

Poljičak

Srijeda, 30.03.2016. u 19,30 sati u Teataru kabare Tuzla,
Komedija, monodrama: “IZLOŽAK BR. 49”, autori: Nipple Jesus, Nick Hornby, režija: D. Poljičak
Produkcija: Teatar EXIT, Zagreb, Zagreb,
Igra: Damir Poljičak, HRVATSKA,

Predstava „Izložak br.49“ iz produkcije Teatra Exit iz Zagreba, koju je režirao je i igra Damir Poljičak, je priča o Bivšem  izbacivaču koji je sada u ulozi muzejskog čuvara i koji se na svoj način suočava s pitanjima o smislu umjetnosti. Provodeći radno vrijeme pokraj jednog provokativnog izloška, potaknut na razmišljanje, postupno mijenja svoje dotadašnje stavove i svoju zaštitarsku ulogu počinje shvaćati vrlo osobno, braneći svim srcem povjereno mu umjetničko djelo od kritika i napada zgrožene javnosti.

ČETIRI DRAMSKE SLIKE – MJESTO RADNJE JAVNI NUŽNIK – Festivalska kritika Mladena Bićanića za predstavu “Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali” BNP Zenica

Predstava „ Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali „ prema tekstu mlade banjalučke dramske spisateljice Tanje Šljivar, u režiji Mirjane Karanović, izvedena treće večeri 14. tuzlanskog TeKaTe Festa

 

ČETIRI  DRAMSKE  SLIKE  –  MJESTO  RADNJE  JAVNI  NUŽNIK

 

Tanja Šljivar : „ Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali „    Režija, koreografija i scenski pokret : Mirjana Karanović    Scenografija i kostimografija : Sabina Trnka    Muzika: Draško Adžić    Asistentica za scenski pokret : Sonja Vukićević    Igraju : Mirjana Karanović i Enes SalkovićPraizvedba : Bosansko narodno pozorište u Zenici  25. februar 2016.

 

„ Ja sam to dešavanje na sceni postavila kao jedno magnovenje jednog slučajnog susreta dvoje ljudi u nekom mestu koje nema ni svoj identitet, koje je nekako očišćeno od svake osobenosti, to je javni WC, to je nekako opšti prostor koji je jedno prolazno mjesto na koje ljudi dodju i trude se da što pre odu odatle. Na tom mestu se sreće dvoje ljudi i tu negde, u nekoj podsvesti, zapravo, se desi neka priča. Realno, bez ijedne izgovorene reči. I to je moguće da se, zapravo, u nekoliko minuta desi čitav jedan život. To je okvir u kome se odmotava to emotivno klupko u kome ima tako raznih stvari upleteno. To je kao i sa nama – mi negde nosimo i neka naša sećanja i sećanja naših roditelja, naših predaka, to je ta nekakva emotivna genetika, kako ja to zovem, koju prenosimo iz generacije u generaciju i koja nas negde i povezuje…“ Tako svoje čitanje i promišljanje novog dramskog rukopisa mlade spisateljice / proza, drame, filmski scenarij / Tanje Šljivar  ( Banja Luka 1988 ) opisuje Mirjana Karanović, redateljica komada „ Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“ praizvedenog prije mjesec dana u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici i izvedenim treće večeri 14. TeKaTe Festa u Tuzli. A Tanja Šljivar će u dramskoj knjižici predstave zapisati: „ Drama je to koja koncept role play-a, kao i sve druge narativne tehnike kojima se koristi, kako monološke, tako i dijaloške, pa i jezik sam, izvrće u njihove suprotnosti i pokazuje nemogućnost jednostavnog pokušaja – ispričati sopstveni život nepoznatoj osobi tokom jedne večeri. Drama je nastala za vrijeme mog boravka u Njemačkoj gdje sam tek započinjala svakodnevni život izmedju više jezika i više država što je podrazumjevalo semantičke, komunikativne pa i tjelesne lomove i rupe, kakvim ovaj tekst i na planu forme i na planu sadržaja obiluje…“

Autorica svoj novi dramski komad gradi na temeljima onoga što smo već kod nje upoznali i u potpunosti prihvatili – povratak u djetinjstvo, lajt – motiv kultne babe koja se pojavljuje o odsudnim trenucima, pronicanje u dječju psihologiju, precizno, gotovo anatomski točno seciranje obiteljskih veza i odnosa, diskretni, tek naviješteni doticaj sa suvremenošću, stvarnim svijetom van njenog dramskog narativa, onim što živimo danas i ovdje, prožimanje prošlosti i sadašnjosti kroz život likova – sve su to gradbeni elementi njenog dramskog pisma koje smo već mogli prepoznati u ranijim komadima, posebno u posljednjem uprizorenom takodjer u BNP Zenica „ Grebanje ili kako se ubila moja baka“ u režiji Selme Spahić iz 2012. godine. Tada sam zapisao : „ Briljantan dramski tekst, pun snage i moći, okrutan i surov, a opet pun neke skrivene, zavodljive ljepote onostranog i začudnog. Poetski dramski iskaz u punom smislu tog pojma.“ Ovdje pak Tanja Šljivar ide još dalje, nudi nam fascinantan ulaz u likove svojih anti-junaka iz bezvremenog i vrijednosno – prostorno neutralnog i od svih osim osnovnog značenja očišćenog mjesta – to je javni toalet čija jedina namjena i jeste da se čovjek olakša, istrese iz sebe sve ono što mu smeta da bi mogao krenuti dalje. A to oslobadjanje od balasta prošlosti i sadašnjosti protagonisti komada, glumci Mirjana Karanović i Enes Salković, performeri vanserijskih odlika i vrednota, čine upravo maestralno, njihovi životi i sudbine isprepliću se u furioznom tempu pod diskretnim redateljskim vodstvom Mirjane Karanović.

Mlada banjalučka dramatičarka prikloniće se u novom tekstu i mnogim novinama u odnosu na prijašnje radove – završetak svake od ukupno četiri dramske slike sa arhetipskim likovima : Mati i Sin, Otac i Kćer, Brat i Sestra, Žena i Mladić dogadja se naglo, u trenu, nekim potpuno van dotadašnjeg toka igre i pripovjesti ubačenim momentom, ne libi se koristiti drevnim narodnim tehnikama i modelima, poput tužbalica i brojalica, često će se voditi skrivenim tragovima nekih od poznatih pravaca i načina pisanja i montiranja teksta, poput toka svijesti i naturalističkog pristupa ili snažnog eskpresionističkog izričaja, naravno uz uvijek prisutan Brechtov efekt začudnosti na kojemu ovdje mnogo toga počiva. To poštuje i redateljica komada, njeno čitanje slijedi osnovnu pripovjednu nit koja povezuje sve likove a opet vrlo razložno ih izdvaja, svakoga donosi u njegovoj osobenosti i punoći – glumački par Karanović – Salković uklapa se u taj koloplet nesvjesnog, podsvjesnog, javnog, tajnog i intimnog predano i uz puni angažman, oni nose dramu i predstavu svih osamdeset minuta izvedbe.

Predstava „ Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali „ u režiji Mirjane Karanović i produkciji BNP Zenica u suradnji sa Kamernim teatrom 55 iz Sarajeva, uz nesporne glumačke domete Enesa Salkovića i Mirjane Karanović, potvrda je izuzetnog dramskog dara i talenta Tanje Šljivar, mlade spisateljice koja je danas, nedvojbeno, u samom vrhu suvremene dramske književnosti na ovim prostorima.

/  mladen    bićanić   /

XIV TKT Fest – “MI SMO ONI NA KOJE SU NAS RODITELJI UPOZORAVALI” BNP Zenica

Treći dan 14. TKT Festa na repertoaru je predstava  “Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali” BNP Zenica.

02

Predstava „Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“ je autorski tekst bh. dramske spisateljice Tanje Šljivar, a u režiji Mirjane Karanović. Radnja predstave se odvija u u junu, u javnom toaletu, gdje se Mara, žena u četrdesetim godinama i Milan, koji te večeri slavi rođendan, još uvijek tinejdžer, sreću i pokušavaju da ispričaju jedno drugom sopstvene živote. Kao okidače za sjećanja koriste slučajne natpise po pločicama WC-a, a nepouzdanost i nepostojanost bilo kog tjelesnog, emotivnog ili mentalnog sjećanja se kroz četiri scene u kojima igraju arhetipske odnose majka-sin, otac-kćerka, brat-sestra i ljubavnica-ljubavnik, pokazuju se kao jedine istine koje je o samom sebi moguće izreći.

Utorak, 29.03.2016. u 19, 30 sati u Teataru kabare Tuzla,

Drama: „MI SMO ONI NA KOJE SU NAS RODITELJI UPOZORAVALI“, autorica: Tanja Šljivar,
režija: Mirjana Karanović,
Produkcija: Bosansko narodno pozorište, velika scena, Zenica,
Igraju: Mirjana Karanović i Enes Salković,

Informacije i rezervaicije na 035/264-733
XIV TKT fest – Susret generacija
Dani akademskog teatra 2016

VESELO – TUŽNE PRIČE O PSIMA I LJUDIMA – Festivalska kritika Mladena Bićanića za predstavu “Njuške” Teatra Exit

Druge večeri 14. TeKaTe Festa u Tuzli nastupio zagrebački EXIT sa predstavom „ Njuške“ C. J. Johnsona u režiji Matka Raguža

VESELO – TUŽNE PRIČE O PSIMA I LJUDIMA

„ Njuške „ : C. J. Johnson Režija : Matko Raguž Igraju : Enes Vejzović, Filip Križan i Janko Rakoš Produkcija : Teatar EXIT Zagreb Hrvatska

„ Moj cilj u životu je biti jednako dobar koliko moj pas misli da jesam. „ Tom nimalo bezazlenom opaskom „ oca psihoanalize“ Sigmunda Freuda, a što je uopće u psihoanalizi bezazleno mada sve izgleda tako jednostavno i samo po sebi razumljivo, otvara se predstava „ Njuške“ prema tekstu C. J. Johnsona a u režiji Matka Raguža i izvedbi zagrebačkog kazališta EXIT. Mješavina je to mnogih žanrova i modela kazališne igre – svemu tu ima mjesta, od „ humora, tragedije, oštrine, nježnosti i romantike „ – kako se navodi u pratećem letku predstave, sve do romantičnih zapleta, velikih ljubavi, ljubomornih scena, avanturističkih pothvata, komičnih situacija pa i krvoločnih prizora, sve je, dakle tu, ispričano kroz vizuru vjernog pratioca i prijatelja čovjekova – psa. Matko Raguž i njegova glumačka ekipa : Enes Vejzović, Filip Križan i Janko Rakoš, pokretom, plesom, glasom, mimikom, gestom i grimasom vode nas kroz devedeset minuta ove čas radosne, čas tužne, čas sjetne i bolne, čas lepršave i komične pozorišne basne. Jer što je drugo ova predstava no, u mnogim segmentima vrlo uspješan, pokušaj da se očima, njuškom i dušom, prije svega, psa, sagleda život čovjeka, njegov položaj i mjesto u svijetu u kojem živi, da se nešto ispriča o njegovoj intimi i nutrini, o svemu onome što on sam osjeća i kroz što prolazi tokom odrastanja, adolescencije, puberteta, zrelog doba i neumitne starosti – znači da se kroz formu basne, ali kazališnim jezikom i sredstvima, dočara jedan svijet koji živi odmah tu, nasuprot nas ili paralelno sa nama, koji mislimo da razumijemo a tako često griješimo, kao uostalom i u sagledavanju vlastita života.
„ Njuške „ su, ujedno, portret našeg svijeta u malom – bilo kroz urbane ili ruralne zgode junaka ove kazališne storije: a to su, ne zaboravimo, u prvom redu psi ali, naravno, i njihovi gospodari i gazde, to je lepeza petnaest psećih karaktera i likova, od sićušne čiuvave do impozantnih njemačkih ovčara i nakostriješenih rotvajlera, od gizdavog afganistanskog hrta do gordih retrivera, umiljatih biglova, vrijednih u upornih hrvatskih ovčara, histeričnih jack russela i engleskih hrtova do bul terijera punih sebe i ponosnih mješanaca sa dna pseće ljestvice u njihovu, psećem, društvu i okruženju. Predstava nas suočava sa psihologijom psa, njegovim poimanjem doba i vremena u kojem se nalazi, vrijednostima u njegovom, jedinom, psećem životu, oslikava nam njegovu bezuvjetnu odanost i privrženost gazdi i vlasniku, ljubav koju prema njemu gaje makar ga vodi i u smrt – i, dakako, time nam ocrtava i naše vlastito poimanje svijeta i života u kojem su mnoge od tih cijenjenih i vrijednih vrednota i vrlina gotovo iščezle i mogu se pronaći i osjetiti još samo u psećem društvu. Filip Križan upravo je neodoljiv kao zaigrani i „ neurozni „ jack russel ili zecom opsesivno progonjen engleski hrt, Janko Rakoš sigurno donosi i ulazi pod kožu – krzno svojih pit – bulova, rotvajlera ili hrvatskih ovčara, Enes Vejzović neopisivo je šarmantan kao zaljubljeni mješanac koji će, skrhan bolom zbog gubitka kujice koja pogiba pod kotačima jurećeg kamiona zavapiti tako ljudski : „ Jebem ti život – i rakiju ! „ – čitav ljudski i pasji život prolijeće kroz tih sat i pol igre u kojoj se, sa puno strasti i empatije govori o psima a misli se zapravo na ljude.
/ mladen bićanić /