“Život je čudo” TRAGIČNO NADSVOĐENO KOMIČNIM- pozorišna kritika Vojislava Vujanovića

vujanovicSiniša Popović poznani je ljubitelj glumačke umjetnosti koji prate TKT fest u Tuzli već trinaesti put. Svoje glumačko umjeće nastoji podrediti onoj pristojnoj strani čovjekove egzistencije gdje se sunce očituje u svome zračenju svjetlosti koja ozaruje čovjekovo biće i pruža mu dodatnu snagu da nadvlada one životne daće i nedaće kojima ga vrijeme obujmljuje svojim prijetećim naplavinama. On svoje glumačko umijeće, kojim se očituje na ovom festivalu, nastoji da razriješi u komičkom ključu, u onoj životnoj dragosti koja bi htjela da sunčeve zrake ojača onom unutarnjom čovjekovom energijom koju nosi u sebi sa rođenjem, a ta unutarnja energija jeste zapravo ono što nas osokoljuje da kažemo: «Život je čudo».
«Život je čudo» i jeste naziv monodrame kojom se, osme večeri TKT festa, predstavio Siniša Popović, čiji je produktor Teatar «Rugantino» iz Zagreba.
Monodrama je specifičan oblik dramske umjetnosti u kojoj se, najčešće, sučeljuju vrijeme i čovjek, vrijeme koje se prepoznaje u čovjeku i čovjek koji se prepoznaje u vremenu.
Vrijeme sa sobom nosi ono od čega se gradi ljudska povijest, ali oformljuje čovjeka kao ljudsku jedinku. Čovjek, pak, postaje katalizator tih vremenskih nanosa koji lome ljudsku jedinku, natovaruje životno breme na njegova pleća koja se povijaju pod njegovim teretom, često posustaju, ali se i opiru i nastoje da ostanu u svojoj ljudskoj vertikali. Te nanose vremena, kondenzirane u ljudskom biću, nazivamo čovjekovim usudom.
Tim usudom je bitno obilježen junak Siniše Popovića. Njegovim teretom je i nadahnuo i ugradio u njegovo biće sopstvenu energiju i učinio ga našim sugovornikom. On je u tom činu, imao i svoje saučesnike, Ivicu Ivaniševića koji je junaku, čije je ime Fabijan, dao literarno obličje, Gordanu Gadžić koja je, rediteljskom preobrazbom, omogućila da on zaživi na sceni, da bi ga, na kraju, prihvatio Siniša Popović kao svoje inspirativno izvorište i transponirao ga u scenski lik.
Treba, međutim, ovu uvodnu priču proširiti nečim, uistinu, nesvakidašnjim: monodramu je od pisca Ivice Ivaniševića zatražio pokojni Ivica Vidović da bi se njome predstavio na zalasku svoje profesionalne karijere, ali je nije dočekao. Igra Siniše Popovića znači i odavanje dužnog poštovanja velikanu glumišta koji je svoj glumački akt širio čitavim prostranstvom nekadašnje zajedničke države.
U listu papira, koji nam je ponuđen umjesto afiše, navedene su riječi pisca monodrame Ivice Ivaniševića: «Tanka je crta između smiješnog i tragičnog». Gdje je ta crta?
Na ovo pitanje Siniša Popović, pokušao je odgovoriti, svojom interpretacijom. On se pojavio na sceni sa guranjem dječjeg koluta. Infantilni čin! Možda i neadikvatan storiji koja je, potom, slijedila. Fabijan nije podjetinjio, on je, sa očitom ozbiljnošću sabrao sve komponente od kojih je sazdan njegov život i, prije nego što će nam ga povjeriti, podveo ga pod svoju mentalnu odredbu i pod svoju filozofiju, koja je svoje ishodište tražila u spoznaji da sve životne vratolomije treba shvatiti kao nešto neumitno, čemu se on nije mogao oprijeti, ali se, zato, može s njima poigrati, prevesti ih na sunčanu obalu i kazati ih kao skasku, kao svoju životnu igru. I, ako bismo iz takvog njegovog stava tražili životnu rezultantu, onda bi ona bila ona vertikala koja označava silinu čovječnog koja se nije dala slomiti ma kakvim se sredstvima koristila ta usudna silina i slijevala se na njegovu glavu. I upravo tu, u toj očuvanoj čovječnoj vertikali krije se ona crta koja razdvaja komično od tragičnog. Na toj razdjelnici je Siniša Popović svoga tragičnog junaka uspio prevesti u moćno ljudsko biće koje je odoljelo svemu što je nalijetalo na njega, čak da u svome liku sačuva i onu unutarnju žal za svojom suprugom Cvitom koja i nije bila prema njemu dovoljno pažljiva. Tu crtu je Siniša Popović našao u sebi, dao joj humornu auru i približavao je onom komičom ključu kojim bi se, bez sumnje, poslužio i pokojni Ivica da je doživio taj trenutak. To je, čini se, bila dodatna komponenta Siniši Popoviću kojom je oplemenjivao svoju interpretaciju i oblikovao svoje umjetničko djelo.
Ali je očito da se interpretacija Siniše Popovića zasniva na moćnoj snazi vlastitih stvaralačkih mogućnosti, onog unutarnjeg verva kojim se njegov junak uzdiže do moćne umjetničke zagonetnosti koja se nudi gledalištu zagonetanje, koja nam je omogućila da sagledamo njegov lik u onom ozračju u kojem smo ga prepoznali kao umjetničko djelo. On, očito je, poznaje mentalitet ljudi iz čije se sredine njegov lik izdvojio i ispeo na pozornicu. Međutim, Siniša Popović nije tragao samo za osobnošću lika kojega je tumačio, za egzemplarnošću njegova bića, u njegovu individualnu karakterologiju upisivao je i karakterologiju onih u čijoj se sredini njegov junak oblikovao i nosio u sebi sve one insignije kojima se odlikovala sredina iz koje je potjecao, među kojima je formulirao ono čovječno od kojega je gradio svoju životnu vertikalu, mada nije potirao i onu njegovu osobnost kojom je uspijevao da uspostavi odnose prema drugima. On jeste Fabijan kojem je magarac polomio nogu, koji je proživio El Šat, obolijevao od svih bolesti koje su nahrupljivale na njega, obložene siromaštvom svoje živeći na periferiji grada koji je, bez sumnje, mnogo volio. Jeste u sebi nosio onu snagu kojom je jedan otočanin nadvladavao zla koja su ga satirala. Upravo, njegov komični ključ jeste ono što je iz junakove sredine uzeo i ugradio u svoje biće, svoj stvaralački nagon, svoju svijest, svoje mentalno određenje! Komično u igri Siniše Popovića nije komično koje je samoniklo, nego u njegovom komičnom prepoznajemo svijet u kojem je pronikao i svoj život i tako proživio svog junaka Fabijana. To je ona autentičnost kojim se Siniša Popović predstavio tuzlanskoj publici na ovogodišnjem 13. TKT festu. Činio je to sa onom suverenošću koja je dokazivala da je i Siniši Popoviću poznat taj svijet, da ga je nosio u sebi, predstavljao onu melasu iz koje je uspostavljao svoje mentalno ustrojstvo prema materiji od koje je gradio svoj lik, svoj umjetnički izričaj.
Iz svega toga je izrastao još jedan kvalitet koji se ne smije previdjeti: koristeći se jezikom otočana, on se borio da u svoju interpretaciju unese melodijske slapove tog govora pa se, u nekim trenucima, činilo da se potpuno predao toj melodijsko ljepoti i počeo da se s njom poigrava kao što se čovjek poigrava sa nečim dragim koje nosi u sebi. Jezik, kojim se služio, Siniša Popović, prevodio je u govornu glazbu koja se, u nekim trenucima, uspinjala do pjevnog sklada. Nju je podržavao i Darko Rundek i čini se da je mogla biti i znatno prisutnija!

Vojislav Vujanović

 

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *