Vojislav Vujanović o predstavi “Međuigra od 0 – 24” -TEATAR MALIH STVARI

VujanovicTeatar «Malih stvari» Zijaha Sokolovića čiji je tematski sloj imenovao terminom «Međuigra od 0 – 24», jeste svojevrsna vivisekcija dana, onog njegovog sloja u koji čovjek ne ulaže svoju svijest tokom njegovog proživljavanja, ili, ga skriva od očiju drugih. Mogli bismo njegov teatar identificirati u drugom formulacijom: to je « hronika dana», ogledalo u kojem se ogledamo kao u kaleidoskopu, i prepoznajemo se kao da se prvi put susrećemo sa sobom, vidimo se u onom sloju životnih ovještalosti kojima ispunjavamo taj dan, vidimo se kao u konkavnom ogledalu. I smijemo se. Smijemo se svome trivijalnom opredmećenju, onom svome dijelu koji se odvija između «krupnih» stvari, za koje vjerujemo da su te «krupne» stvari pravo lice naših trajanja u vremenu, dok «međuigre» prepuštamo vremenu da ga nosi sa sobom kao nepotreban talog, da bismo opet, sljedećeg dana, činili to isto i tako u beskraj. Te trenutke zaustavlja Zijah Sokolović u njihovom protoku, razvija ih u sekvence ili u motive, slaže ih u hronološki red, bez dramaturške parabole, održavajući ih u istoj ravni, ravni priče u koju su, nekad, smiještani trenuci onih zbiljnih stvari kojima su naši preci pridavali specifično važenje za naše održanje. Zijah Sokolović je otklonio taj sloj životnih važenja, spustio svoju stvaralačku sondu za sloj ili dva dublje u našu zbilju i tamo, zapravo pronalazio ona značenja u kojima se zrcalilo ono istinski zbiljno kroz čije se paučinaste niti provlačimo i – trajemo.

medjuigra sokolovic

Teatar Zijaha Sokolovića spada u komički teatar. On se može ugraditi i u Aristotelovu shemu, da komedija govori o niskim stvarima. Pa ipak, postoji i izvjesna razlikovna distinkcija: Aristotelove «niske stvari» su one stvari koje stoje u opreci sa «visokim stvarima», stvarima u kojima čovjek pokazuje svoju dostojnost u sušeljenju sa preprekama koje mora savladati da bi osmislio svoje trajanja. «Male stvari» Zijaha Sokolovića ne posjeduju takav svoj korelat, one su slobodne, vezane, vrlo često, za naš vegetativni životni sustav. I to je sfera pune čovjekove slobode i, možda, komična kadenca i nastaje tamo gdje se čovjek sučeljava sa svojom apsolutnom slobodom, ničim nepatvorenom.

 U traganju za tom apsolutnom čovjekovom slobodom, Zijah Sokolović je morao spustiti svoju sondu i u onaj sloj proživljenja dana, koji skrivamo od javnosti, zadržavajući ga za sebe, kao za neprikosnoveno intimno pravo, kao da ono i ne pripada životu. To je opredmećenje svoje slobode u porodičnoj ložnici, kao da se skriva iza sedam Semiramidinih velova. I – morao je u svoj vokabular smjestiti i one lekseme koje, obično, zovemo lascivnim, ili, još dublje, nepristojnim. Zijah Sokolović ih izvodi na čistinu autentičnog života, koristi se njima kao i sa svim drugim leksemima, skida s njih zmijski svlak skarednosti i one  počinju sijati i svojim foničkim sustavom i svojom smisaonom puninom sa jasnom poantom komičnog.

publika medjuigra sokolovic

 Pa ipak, ako postavimo pitanje o tome što je, u stvari, u «pripovijedanju» Zijaha Sokolovića komično, odjednom ćemo se naći na besputici. Da li je komično u teatru Zijaha Sokolovića u sadržaju njegovih pripovijednih dionica, koje on strogo kontrolira i satom, ili u nečemu drugom. Opit može biti izuzetno jednostavan: kada bi neko drugi pokušao da nam govori o onome o čemu govori Zijah Sokolović, da li bi sve to bilo podjednako smiješno kao i kod Zijaha Sokolovića? Sigurno je da bi takva «priča» izazvala čak i odiozu, naš unutarnji otpor. Znači li to da se komično ne nalazi u sadržaju motiva, već u – interpretaciji Zijaha Sokolovića. I shvatićemo: komično se nalazi u jeziku Zijaha Sokolovića!

Jezik Zijaha Sokolovića ničim nije kodifikovan. I tek kad ga Zijah Sokolović podredi svojoj stvaralačkoj magiji, kada ga on, svojom ingenioznošću, svede u određeni sustav, samo, jedino njemu dostupan, kada formulira svoju rečenicu bitno drugačije od zvaničnih kodifikacija, posebno u onim trenucima kada je on izgovori dopola i ostavi je otvorenom, prekinutom ali sa intuitivnim doslućivanjem da je njena znakovna mjera sasvim dovoljna, da se u tim prekidima kondenzira značenjska vrijednost i, kada bi je izgovorio do kraja, ona bi poprimila deskriptivne valere, postala opisna, dekorativna. Do prekida Zijah Sokolović je dao dovljo izvorne energije koja njegovu rečenicu dovodi do njenog značenjskog ushîta svakom gledatelju dovoljno dostupnih da je razumije. Slijedi, potom, novi postupak – da bi njegova rečenica stekla referencu umjetničke punine, on je boji valerima svojih glasovnih modulacija uvodi u osobeni ritam izgovora, u zaošijanost koja se uzdiže do istinske zažarenosti ili ga spušta do zamuklosti i stvori polje praznine u koju, potom, smješta svoj osmjeh, katkada vrlo diskretan, ali ponekad i istinski otvoren, pa rukama prekrije lice, ili izvede neku drugu kretnju, čak i poskoči iz stolice u koju je smješten, jedini rekvizit koji, uz mikrofon, koristi u svojoj teatarskoj simfoniji – i tada se dogodi  prasak komičnog koje se otjelotvoruje u gledalištu. Ostaje spoznaja: komično je u jeziku, koji je apsolutno vlasništvo stvaralačkog genija Zijaha Sokolovića, njegovih modulacija i premodulacije u koje zbija sadržaje svojih motiva i kada se ti sadržaji rasprsnu pod presijom jezičkih formulacije, eksplozija smijeha započinje, koja ga nikad ne izdaje, ma gdje manifestirao svoj teatar «Malih stvari» koje je sveo u formulaciju « Međuigra od 0 -24».

Ima u leksemu «međuigre» i izvjesne kozerske igre, u kojoj nas Zijah Sokolović malo žacne, da svoj smijeh obogati i blagim ironijskim uklonom.

Tuzla, 1, 4. 2014.

Vojislav Vujanović

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *