Članci

NESVAKIDAŠNJI LJUBAVNI TROUGAO – Pozorišna kritika Mladena Bićanića “Eva nije Adam”

/in /by

Gostovanjem Gradskog kazališta „ Joza Ivakić „ iz Vinkovaca sa predstavom „ Eva nije Adam“ u režiji Ivana Kristijana Majića završeni osmodnevni 14. Dani akademskog teatra u Tuzli, poznatiji pod nazivom TeKaTe Fest

NESVAKIDAŠNJI LJUBAVNI TROUGAO

Lydia Scheuermann Hodak : „ Eva nije Adam „ Redatelj : Ivan Kristijan Mijić Oblikovanje scene : Dubravko Mataković Video : Darko Bušnja Igraju : Katarina Baban, Sanja Drakulić i Vladimir Andrić Produkcija : Gradsko kazalište „ Joza Ivakić Vinkovci 2015. godina

Lydia Scheuermann Hodak dramska je spisateljica i romansijerka, živi u Osijeku, diplomirana je ekonomistica, informatičarka, ujedno je i sudski tumač za njemački jezik, a tekst „ Eva nije Adam“ potiče iz godine 1993. godine. Primjer je to angažiranog i točno na odredjeni problem fokusiranog dramskog rukopisa čija je namjena izdvojiti ga iz svakidašnjice, aktualizirati i analizirati i, koliko je to moguće, kazališnim jezikom učiniti podobnim za pozornicu kako bi se i na tom mjestu, obnovilo zanimanje za tu, već odabranu temu i sadržaj i relevantno progovorilo o njoj. A problem leži u brojnim poteškoćama na koje nailaze akteri istospolnih brakova – konkretno, u ovom komadu, kako u takvoj jednoj bračnoj zajednici dobiti dijete i odgajati ga kao u svakom drugom braku?

Tri su protagonista ove, na momente gotovo dokumentarne, u stvarnost uronjene, kazališne igre. Ljubavni par, Helena i Onyx, uspješne i dobro situirane mlade žene koje se vole, ne skrivaju tu ljubav od javnosti i krunišu je brakom, i njihov slučajni podstanar, Peter, nezaposleni ali vrlo ambiciozan mladi fotograf. Problem nastaje u trenutku kada jedna žena u vezi neizostavno i neodgodivo poželi vlastito, ne posvojeno dijete, a to je jedino moguće umjetnom oplodnjom, što pak ne omogućavaju pozitivni zakonski propisi koji to dozvoljavaju jedino heteroseksualnim zajednicama. Oko toga kako to postići, legalno ili ilegalno, vrti se sve u komadu, konačno će u igru uskočiti i Peter, ljubavna veza izmedju dvije žene se kida, majka djeteta ulazi u brak sa ocem djeteta, a to je, naravno, Peter.

Lydia Scheuermann Hodak ne želi samo ispričati jednu ljubavnu, manje ili više veselu ili žalosnu, komičnu ili tragičnu pripovijest, nju zanima i sama suština problema o kome piše, ona precizno secira društvene norme, pravila ponašanja, licemjerje i maske koje nosimo u društvu. Njena Helena, mlada manekenka što tako bezrezervno i ne pitajući za cijenu želi postati majka, jer želi biti prava žena, postavlja ključna pitanja u komadu : „ Kamo onda ide ovaj svijet? Kamo ide ovaj svijet u kojem se jednoj ženi osporava elementarno, prirodno pravo da ima dijete? „ I, ujedno nudi vlastitu viziju budućnosti ljudske zajednice: „ Kao što su nekada ljudi davali krv, danas daju svoj genetski materijal – za 50 ili za sto godina to će biti uobičajena praksa. Umjesto tih šabloniziranih brakova za proizvodnju podmlatka i interesnih brakova zbog novca, statusa i slično, svijetom će vladati apsolutna, bezinteresna ljubav i totalna sloboda! „ Njena partnerica, Onyx, inače na viokoj poziciji u bankarskom svijetu, ne bez ironije i sarkastične note, takodjer primjećuje: „ Evolucija nije drugo do imitacija povijesti – Adamovo rebro tek je genetski materijal. Eva je nastala od Adamovog genetskog materijala – znači riječ je o običnom kloniranju.“

Otuda i naziv komadu što ga je na scenu Gradskog kazališta „ Joza Ivakić „ u Vinkovcima postavio Ivan Kristijan Majić. Poštujući ideju spisateljice i pružajući punu slobodu mladim glumicama da iznesu intimu, čežnje, strahove, nedoumice i sumnje junakinja što ih tumače, on predstavu vodi sigurno i ujednačeno, slike su to sa kojima se i inače susrećemo u „ prizorima iz bračnog života „, samo što ih sada posmatramo kroz neku drugu prizmu, zaogrnute nekim drugim velom koji je nužno pažljivo odgrtati da bismo dobili jasnu predodžbu i točan prikaz stanja o kojem se govori. Principi ili tvrdoglavost, javno i tajno, društveno priznato i socijalno neprihvatljivo, dvostruki moral i lažne vrijednosti nasuprot nepomućenoj, čistoj ljubavnoj žudnji i sreći života u dvoje – sve su to prepreke i trzavice koje dvije mlade žene moraju proći u svojoj ljubavnoj vezi -jedna će ostati nepokolebljivo vezana za osobni stav i mišljenje, druga će popustiti, jer ne želi da bude „ jeftina senzacija“ i da je gledaju „ kao rijetku životinju“, prikloniće se većini i uploviti u, društvenim mjerilima ocijenjeno, „ normalnu“ bračnu luku. Poštena i pozorišno korektno iznesena storija, koja je u mozaik 14. TeKaTe Festa dodala itekako dobrodošao kamenčić društvene angažiranosti i dokumentarističkog bilježenja stvarnosti i svijeta u kojem živimo.
/ mladen bićanić /

PRIČE I TRAČEVI IZ NOGOMETNE SVLAČIONICE – Pozorišna kritika Mladena Bićanića “Nećeš razbojniče”

/0 Comments/in /by

Pretposljednje večeri 14. TeKaTe Festa u Tuzli izvedena komedija „ Nećeš, razbojniče“ madjarskog pisca Zoltana Egressy-ja u režiji Dražena Ferenčine i koprodukciji Kazališta Virovitica i Gradskog kazališta „ Joza Ivakić „ iz Vinkovaca

PRIČE I TRAČEVI IZ NOGOMETNE SVLAČIONICE

Zoltan Egressy : „ Nećeš, razbojniče „ Režija : Dražen Ferenčina Igraju : Vladimir Andrić, Goran Koši i Mladen Kovačić Koprodukcija Kazališta Virovitica i Gradskog kazališta „ Joza Ivakić „ iz Vinkovaca Hrvatska

Zoltan Egressy ( Budimpešta 1967 ) madjarski je pjesnik, pisac i dramatičar, ujedno i prevoditelj, a nastupao je i kao pjevač u jednom underground bendu. Od 1995-te godine piše kazališne i radio – drame, kao i scenarije, komad što smo ga vidjeli u okviru Dana akademskog teatra praizveden je u Jozsef – Katona teatru u Budimpešti, gdje je postao prava hit – predstava. U hrvatskoj verziji promjenjen je originalni naziv „ Krumpir i blitva“ u „ Nećeš, razbojniče“ – kao neizbježna asocijacija na poznatu poštapalicu Zdravka Mamića, neokrunjenog ali zato ništa manje neodirljivog „ kralja nogometa“ u Hrvatskoj, pa je prava šteta da i predstava nije više krenula tim tokom raskrinkavanja i razgolićenja te velike hrvatske laži kroz satiričku žaoku i komediografski obrat u kazališnoj obradi svega onoga što se dogadja na nogometnim terenima i u svlačionicama. No, u tu „ močvaru „ valjalo bi zagaziti i mnogima drugima i prije negoli kazalištu, pa je i pristup Dražena Ferenčina tom Egressy-jevom tekstu, u predstavi nastaloj koprodukcijom dva teatra : Kazališta Virovitica i Gradskog kazališta „ Joza Ivakić „ iz Vinkovaca, ostao uglavnom u okvirima zadanim samim dramskim predloškom.

Mjesto radnje nogometna je svlačionica, točnije svlačionica za suce, glavnog i pomoćnih, oni su i jedina tri lica u drami, njihovi životi i medjuodnosi ono su što čini srž i temu komada. Egressy piše pitko, jasno i razgovijetno, ne može mu se odreći humoristična nota i komički ton, sve ono što pratimo na pozornici neizbježno nas može podsjetiti na dobru novinsku humoresku, uspjelu kozeriju tipa vrckavih, ponekada itekako ubojitih i raskrinkavajućih napisa Ante Tomića. Dražen Ferenčina na tragu je takvog iščitavanja ovog teksta, prikloniće se radije vodviljsko – kabaretskom modelu igre i u takvom proigravanju tema i motiva protiče i predstava. A nju vode, naravno, glumci, od njih ovisi intenzitet i mjera zabave koja nam se nudi, oni su ti na kojima predstava počiva. Oni su tri luzera, gubitnika, svatko na svoj način : glavni sudac Želimir, igra ga vrlo pogodjeno, na granici karikature ali sa mjerom i obzirom, Vladimir Andrić, mamin sin u grču dostizanja životnog cilja da postane sudac Fife. Dva pomoćna suca, Mladen Kovačić, kao nesretno zaljubljeni pjesnik sklon čašici više i Goran Koši, mali spletkar i intrigant, kome ništa ne polazi za rukom, skladno upotpunjuju portret te male grupe ljudi u jednoj mikro sredini koja nam, ponekada, može reći mnogo više i o nama samima i o svijetu u kojem jesmo, mnogo više nego što bismo to u prvi mah pomislili. Kao što to možemo spoznati kroz jednu od blistavih replika u komadu : „ Dobar sudac ti je ko lijepi jednorog – svi pričaju o njemu, a nitko ga nije vidio! „
/ mladen bićanić /

 

ŠTO SE ZBILO JEDNOG SUNČANOG NEDJELJNOG POSLIJEPODNEVA NA KLUPI U PARKU ? – Pozorišna kritika Mladena Bićanića “ZOO PRIČA”

/0 Comments/in /by

Šeste večeri 14. TeKaTe Festa u Tuzli izveden pozorišni komad američkog dramatičara Edwarda Albeeja „ Zoološka priča“ u izvedbi i režiji Damira Altumbabića i Irfana Kasumovića

ŠTO SE ZBILO JEDNOG SUNČANOG NEDJELJNOG POSLIJEPODNEVA NA KLUPI U PARKU ?

Edward Albee : „ Zoološka priča „ Režija : Damir Altumbabić i Irfan Kasumović Igraju : Irfan Kasumović i Damir Altumbabić Scenografija i maska : Maja Hrvanović Izbor muzike : Damir Altumbabić Produkcija : Akademija dramskih umjetnosti u Tuzli i Teatar Kabare Tuzla Premijera : juli 2015. godine

„ Jedino što čovjek može tražiti za sebe jeste da mu dopuste da živi mirno medju svojim svijetom.“ Rečenica je to što će je izgovoriti jedan od junaka romana „ Svjetlost u kolovozu „ velikog američkog romansijera Williama Faulknera / 1897 – 1962 /, laureata Nobelove nagrade za književnost iz 1949.-te godine, rečenica koja bi se mogla pripisati i životnom stavu barem jednog od junaka drame „ Zoološka priča“, kojemu se upravo dogadja ono što najmanje želi – izgon iz svog sredjenog, mirnog i dobro situiranog gradjanskog okruženja i suočenje sa svijetom koji odjednom počinje ličiti na zvjerinjak. Jednog sunčanog, nedjeljnog poslijepodneva on će biti uznemiren od nepoznatog muškarca na svojoj klupi u parku, na svom teritoriju koji tako ljubomorno čuva i njeguje, brani i skriva se u njemu, čak će ga se pokušati itjerati iz tog njegovog zabrana i skrovišta, što će završiti sa tragičnim posljedicama po uzurpatora. Edward Albee / Virginia 1928 /, američki poznati i u svijetu teatra nedvojbeno već kultni dramatičar, dobitnik nekoliko Pulitzera i Tony-a, autor slavnog pozorišnog komada „ Tko se boji Virginije Woolf? „ Zoološku priču piše 1958. godine na tragu još svježih iskustava i upliva teatra avangarde i apsurda i dramskih pisaca poput Samuela Becketta, Eugena Ionesca ili Jeana Geneta, i u njoj, jasnim i čvrstim kazališnim rukopisom ispisuje, mirno, postupno i uz gotovo neprimjetnu gradaciju nasilja i agresivnosti, naličje „ američkog sna“ ali i mnogo širu, rasprostranjeniju, gotovo posvuda prisutnu nemoć, strah i samoću čovjeka otudjenog u društvu koje sve manje razumije.

Damir Altumbabić, uz Irfana Kasumovića performer i redatelj komada, ne skriva svoje oduševljenje autorom i komadom i ovako ga tumači: „ Komad je zapravo metafora, svijet je taj zoološki vrt, svijet koji možemo da vidimo, te lavove, o kojima govori Džeri, možemo da vidimo sve te mačke i papagaje o kojima govori Piter. Mi smo, zapravo, te životinje, svaki čovjek je životinja, svaki čovjek ima taj nagon, što je još Freud definisao, taj ID, taj nagonski dio, i zapravo trebaju da se odredjene, date okolnosti dese, da bi taj nagonski dio izišao iz nas i da bi čovjek postao životinja – zvijer. Albeee je meni danas puno, puno aktuelniji nego kada je nastajao taj tekst. Zato što je danas ta otudjenost toliko prisutna, ljudi su toliko oamljeni, oni su svedeni da budu robovi tehnike, tehnologije. Ljudi više ne žive živote, osudjeni su na smrt svojim rodjenjem jer su odredjeni tim odsustvom komunikacije i tom tehnologijom koja od njih stvara robove. Zato i mislim da je Albeee, u neku ruku, pisac – vizionar, koji je prepoznao neke ideje, neke ključne probleme u društvu i on zaista jeste neka vrsta proročkog pisca…“

Taj glas opominjućeg koji uznemirava, upozorava i napada naše uvriježene vrijednosti, naš pojam morala, sustav odnosa u društvu, klasne podjele i razlike, našu netrpeljivost i odbojnost prema svemu što je Drugačije i Različito, sve ono što nam priječi da učinimo taj odsudni i tako potreban korak prema Drugome, Albee sažima i fokusira u kratkom monologu koji Džeri izgovara negdje u četrdesetoj minuti predstave: „ Svaka ličnost mora da uspostavi odnos prema nečemu – prema zapušaču, prema krevetu, prema ogledalu, a to je isuviše teško. Svaka ličnost mora da opšti sa krevetom, sa zapušačem, sa ogledalom, sa pramičkom dima, sa uličnim uglom – sa gadjenjem, sa pljuvanjem što zgodne mlade dame nisu zgodne male dame, sa zadovoljavanjem što si živ, sa, sa, jednog dana sa Bogom – koji je kako sam čuo prije izvjesnog vremena, digao ruke od svega… i jednoga dana sa ljudima, idejom, koncepcijom…“ To da se, konačno i nepobitno, moramo suočiti sa onime što nas okružuje, da moramo, kako Albee kaže: „ doznati posljedice naših postupaka“ u samoj je srži ovog dramskoga teksta ali i poetike i smisla dramskog narativa Edwarda Albee-a, tome će se on stalno vraćati, to će briljantno poentirati u drami „ Ko se boji Virginije Woolf? „ iz 1962., to je njegov kazališni credo, u tome je za njega smisao i bit postojanja pozorišta.

„ Zoološka priča „ mladih autora Damira Altumbabića i Irfana Kasumovića slijedi, u najboljim trenucima, taj naboj i snagu komada, ona je glumački izbrušena koliko su to okolnosti dozvoljavale obzirom da se, nažalost, komad ne igra često, ona je čvrsta u ideji i jasna u zamisli. U svakom slučaju to je jedan dobrodošao Edward Albee u programu Dana akademskog teatra u Tuzli, stari majstor dramskog pisma i kazališne umjetnosti koji itekako, pogotovu danas, zna i ima što reći o svijetu koji nas okružuje. U svijetu, kako kaže Albee, bez Boga, u svijetu koji nastanjuju životinje, ne ljudi.
/ mladen bićanić /

O ČEMU GOVORIMO KADA GOVORIMO O UMJETNOSTI – Festivalska kritika Mladena Bićanića za predstavu “Izložak br.49”

/0 Comments/in /by

Četvrte večeri Dana akademskog teatra 2016. u Tuzli nastupio glumac Damir Poljičak monodramom „ Izložak br. 49 „ autora Nicka Hornby-a u vlastitoj režiji i produkciji Teatra EXIT iz Zagreba

O ČEMU GOVORIMO KADA GOVORIMO O UMJETNOSTI
Nick Hornby : „ Izložak br. 49. „ Režija : Damir Poljičak Igra : Damir Poljičak Produkcija : Teatar EXIT Zagreb Hrvatska

Nick Hornby dosta je poznato ime u literaturi ali i u filmskoj umjetnosti – taj engleski romanopisac, pripovjedač, esejist i lirik, rodjen 1957. godine punoga imena Nicholas John „ Nick „ Hornby autor je brojnih filmskih scenarija a i njegova prozna djela višekratno su ekranizirana : recimo Hi – Fi, Sve zbog jednog dječaka, Nogometna groznica. Glumac Damir Poljičak, u produkciji zagrebačkog EXIT teatra posegnuo je za njegovom pripovijesti „ Isus od bradavica“, u originalu „ Nipple Jesus“ iz 2000.-te godine, šarmantnom i nimalo bezazlenom storijom o doživljaju umjetnosti ali i osjećanju vjere kod glavnog junaka priče.
On je, u najkraćem, bivši zaštitar u nekom noćnom disco – klubu, kome je jedina dobra večer ona kada se ništa loše ne dogodi. No, nakon jednog incidenta, mijenja posao i zapošljava se u muzeju, odnosno umjetničkoj galeriji, postaje „ čuvar umjetnosti i umjetnina.“ On, koji nikada nije bio u doticaju sa likovnom pa ni bilo kojom drugom umjetnosti, osim kada je kao dječarac, zajedno sa svojim vršnjacima, na nekoj ekskurziji krao kamenčiće iz rimkog mozaika na nekoj arheološkoj iskopini, odjednom se vidi u ulozi nekoga tko treba brinuti o likovnom djelu. I tu dolazi u doticaj sa nekom čudnom slikom, izdvojenom u poebnom prostoru – to je kontroverzni „ Izložak br. 49 „, slika koja izdaleka predstavlja Isusa Krista, no kada se gledatelj približi uvidja da je sastavljena od sitnih malih kvadratića isječenih iz porno – magazina na kojima su ženske sise i shvaća da je taj lik Isusa, poput mozaika, sastavljen upravo od tih bradavica na poljepljenim izrezanim fotkama.

Prvotnu odvratnost i gadjenje prema tom postupku, tokom vremena i pažljivijeg gledanja i razmišljanja zamijeniće neka vrsta divljenja i čak zaljubljenosti u tu sliku, on postaje njen gorljivi branitelj i zagovaratelj. I tu stupa na scenu umješnost i vispreni humor Hornby-a, ali i glumačka vještina i dar Damira Poljičaka, ta transformacija njegova lika i igranje uloga drugih protagonista, posjetitelja izložbe, ono je što kazališnoj inscenaciji ove duhovite pripovjetke daje smisao i pozorišni legitimitet. Hornby je, nedvojbeno, iskusan pisac s okom da zapazi detalj i talentom da zaokruži cjelinu, opiše sliku, narav i karakter, kao recimo kada portretira jednog od prvih posjetitelja, „ ludjaka“, kako ga etiketira glavni junak: „ Izgledao je kao ludjak. Komadi kose falili su mu kao da su mu je moljci pojeli i imao je neke goleme cvikere s debelim dnom i stalno je treptao – kao poremećena sova. Čak se i oblačio kao ludjak, vani je bilo vruće a on je nosio zimski kaput, sav prekriven bedževima natpisima tipa : „ Ne prati me i ja sam se izgubio“ , ili „ Ja sam pahuljasto medeno čudovište“. A i smrdio je, tako da ga nije bilo teško ne zamijetiti – nije bio prikriveni ludjak, ako znate na što mislim. „ Damir Poljičak, glasom i mimikom, ulazi u njegov karakter, igra ga paralelno sa rolom glavnog junaka, čuvara u galeriji, i to je jedan od izvanredno pogodjenih i donesenih trenutaka ove predstave. Taj ludjak, pokazaće se na kraju, biće ključan za obrat u predstavi, slika biva uništena od vandala, kada će umjetnica, autorica slike koja se njemu postupno počela svidjati, srušiti u trenu sve ono što je on mislio da je shvatio o umjetnosti. Njegov iskreni, ispovjedni monolog, još je jedan dokaz u prilog književne i teatarske snage i vitalnosti teksta Nikcka Hornby-a i glume i kazališnog izričaja Damira Poljiačaka : „ Došlo mi je da se rasplačem. Tek sam sada, kada je slika uništena, shvatio zapravo koliko je volim. Kada sam vidio Krista na podu, onako rastrganog, stvarno je bilo šokantno. To što su oni učinili bilo je puno bogohulnije nego što je sama autorica učinila. Pitam se jesu li na to mislili dok su to radili. Jesu li se na tren kolebali ili bojali. Jer da sam vjernik, da vjerujem u pakao, gdje guje jedu oči i sve to, ne bih baš gazio po Isusovu licu.“

Ipak, nakon svega, umjetnica ga osvješćuje, objašnjava mu da je „ bit umjetnosti u provokaciji, u izazivanju reakcija kod ljudi“ i da je uništenje te slike, a ne njeno stvaranje i izlaganje, zapravo bila svrha svega. Krug se zatvara, još jedna mala, šarmantna pripovijest o doživljaju umjetnosti kod nekoga komu je to, u početku, strano područje, terra incognita, uspješno je prenešena i na pozornicu.
/ mladen bićanić /

 

ČETIRI DRAMSKE SLIKE – MJESTO RADNJE JAVNI NUŽNIK – Festivalska kritika Mladena Bićanića za predstavu “Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali” BNP Zenica

/0 Comments/in /by

Predstava „ Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali „ prema tekstu mlade banjalučke dramske spisateljice Tanje Šljivar, u režiji Mirjane Karanović, izvedena treće večeri 14. tuzlanskog TeKaTe Festa

 

ČETIRI  DRAMSKE  SLIKE  –  MJESTO  RADNJE  JAVNI  NUŽNIK

 

Tanja Šljivar : „ Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali „    Režija, koreografija i scenski pokret : Mirjana Karanović    Scenografija i kostimografija : Sabina Trnka    Muzika: Draško Adžić    Asistentica za scenski pokret : Sonja Vukićević    Igraju : Mirjana Karanović i Enes SalkovićPraizvedba : Bosansko narodno pozorište u Zenici  25. februar 2016.

 

„ Ja sam to dešavanje na sceni postavila kao jedno magnovenje jednog slučajnog susreta dvoje ljudi u nekom mestu koje nema ni svoj identitet, koje je nekako očišćeno od svake osobenosti, to je javni WC, to je nekako opšti prostor koji je jedno prolazno mjesto na koje ljudi dodju i trude se da što pre odu odatle. Na tom mestu se sreće dvoje ljudi i tu negde, u nekoj podsvesti, zapravo, se desi neka priča. Realno, bez ijedne izgovorene reči. I to je moguće da se, zapravo, u nekoliko minuta desi čitav jedan život. To je okvir u kome se odmotava to emotivno klupko u kome ima tako raznih stvari upleteno. To je kao i sa nama – mi negde nosimo i neka naša sećanja i sećanja naših roditelja, naših predaka, to je ta nekakva emotivna genetika, kako ja to zovem, koju prenosimo iz generacije u generaciju i koja nas negde i povezuje…“ Tako svoje čitanje i promišljanje novog dramskog rukopisa mlade spisateljice / proza, drame, filmski scenarij / Tanje Šljivar  ( Banja Luka 1988 ) opisuje Mirjana Karanović, redateljica komada „ Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“ praizvedenog prije mjesec dana u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici i izvedenim treće večeri 14. TeKaTe Festa u Tuzli. A Tanja Šljivar će u dramskoj knjižici predstave zapisati: „ Drama je to koja koncept role play-a, kao i sve druge narativne tehnike kojima se koristi, kako monološke, tako i dijaloške, pa i jezik sam, izvrće u njihove suprotnosti i pokazuje nemogućnost jednostavnog pokušaja – ispričati sopstveni život nepoznatoj osobi tokom jedne večeri. Drama je nastala za vrijeme mog boravka u Njemačkoj gdje sam tek započinjala svakodnevni život izmedju više jezika i više država što je podrazumjevalo semantičke, komunikativne pa i tjelesne lomove i rupe, kakvim ovaj tekst i na planu forme i na planu sadržaja obiluje…“

Autorica svoj novi dramski komad gradi na temeljima onoga što smo već kod nje upoznali i u potpunosti prihvatili – povratak u djetinjstvo, lajt – motiv kultne babe koja se pojavljuje o odsudnim trenucima, pronicanje u dječju psihologiju, precizno, gotovo anatomski točno seciranje obiteljskih veza i odnosa, diskretni, tek naviješteni doticaj sa suvremenošću, stvarnim svijetom van njenog dramskog narativa, onim što živimo danas i ovdje, prožimanje prošlosti i sadašnjosti kroz život likova – sve su to gradbeni elementi njenog dramskog pisma koje smo već mogli prepoznati u ranijim komadima, posebno u posljednjem uprizorenom takodjer u BNP Zenica „ Grebanje ili kako se ubila moja baka“ u režiji Selme Spahić iz 2012. godine. Tada sam zapisao : „ Briljantan dramski tekst, pun snage i moći, okrutan i surov, a opet pun neke skrivene, zavodljive ljepote onostranog i začudnog. Poetski dramski iskaz u punom smislu tog pojma.“ Ovdje pak Tanja Šljivar ide još dalje, nudi nam fascinantan ulaz u likove svojih anti-junaka iz bezvremenog i vrijednosno – prostorno neutralnog i od svih osim osnovnog značenja očišćenog mjesta – to je javni toalet čija jedina namjena i jeste da se čovjek olakša, istrese iz sebe sve ono što mu smeta da bi mogao krenuti dalje. A to oslobadjanje od balasta prošlosti i sadašnjosti protagonisti komada, glumci Mirjana Karanović i Enes Salković, performeri vanserijskih odlika i vrednota, čine upravo maestralno, njihovi životi i sudbine isprepliću se u furioznom tempu pod diskretnim redateljskim vodstvom Mirjane Karanović.

Mlada banjalučka dramatičarka prikloniće se u novom tekstu i mnogim novinama u odnosu na prijašnje radove – završetak svake od ukupno četiri dramske slike sa arhetipskim likovima : Mati i Sin, Otac i Kćer, Brat i Sestra, Žena i Mladić dogadja se naglo, u trenu, nekim potpuno van dotadašnjeg toka igre i pripovjesti ubačenim momentom, ne libi se koristiti drevnim narodnim tehnikama i modelima, poput tužbalica i brojalica, često će se voditi skrivenim tragovima nekih od poznatih pravaca i načina pisanja i montiranja teksta, poput toka svijesti i naturalističkog pristupa ili snažnog eskpresionističkog izričaja, naravno uz uvijek prisutan Brechtov efekt začudnosti na kojemu ovdje mnogo toga počiva. To poštuje i redateljica komada, njeno čitanje slijedi osnovnu pripovjednu nit koja povezuje sve likove a opet vrlo razložno ih izdvaja, svakoga donosi u njegovoj osobenosti i punoći – glumački par Karanović – Salković uklapa se u taj koloplet nesvjesnog, podsvjesnog, javnog, tajnog i intimnog predano i uz puni angažman, oni nose dramu i predstavu svih osamdeset minuta izvedbe.

Predstava „ Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali „ u režiji Mirjane Karanović i produkciji BNP Zenica u suradnji sa Kamernim teatrom 55 iz Sarajeva, uz nesporne glumačke domete Enesa Salkovića i Mirjane Karanović, potvrda je izuzetnog dramskog dara i talenta Tanje Šljivar, mlade spisateljice koja je danas, nedvojbeno, u samom vrhu suvremene dramske književnosti na ovim prostorima.

/  mladen    bićanić   /

VESELO – TUŽNE PRIČE O PSIMA I LJUDIMA – Festivalska kritika Mladena Bićanića za predstavu “Njuške” Teatra Exit

/0 Comments/in /by

Druge večeri 14. TeKaTe Festa u Tuzli nastupio zagrebački EXIT sa predstavom „ Njuške“ C. J. Johnsona u režiji Matka Raguža

VESELO – TUŽNE PRIČE O PSIMA I LJUDIMA

„ Njuške „ : C. J. Johnson Režija : Matko Raguž Igraju : Enes Vejzović, Filip Križan i Janko Rakoš Produkcija : Teatar EXIT Zagreb Hrvatska

„ Moj cilj u životu je biti jednako dobar koliko moj pas misli da jesam. „ Tom nimalo bezazlenom opaskom „ oca psihoanalize“ Sigmunda Freuda, a što je uopće u psihoanalizi bezazleno mada sve izgleda tako jednostavno i samo po sebi razumljivo, otvara se predstava „ Njuške“ prema tekstu C. J. Johnsona a u režiji Matka Raguža i izvedbi zagrebačkog kazališta EXIT. Mješavina je to mnogih žanrova i modela kazališne igre – svemu tu ima mjesta, od „ humora, tragedije, oštrine, nježnosti i romantike „ – kako se navodi u pratećem letku predstave, sve do romantičnih zapleta, velikih ljubavi, ljubomornih scena, avanturističkih pothvata, komičnih situacija pa i krvoločnih prizora, sve je, dakle tu, ispričano kroz vizuru vjernog pratioca i prijatelja čovjekova – psa. Matko Raguž i njegova glumačka ekipa : Enes Vejzović, Filip Križan i Janko Rakoš, pokretom, plesom, glasom, mimikom, gestom i grimasom vode nas kroz devedeset minuta ove čas radosne, čas tužne, čas sjetne i bolne, čas lepršave i komične pozorišne basne. Jer što je drugo ova predstava no, u mnogim segmentima vrlo uspješan, pokušaj da se očima, njuškom i dušom, prije svega, psa, sagleda život čovjeka, njegov položaj i mjesto u svijetu u kojem živi, da se nešto ispriča o njegovoj intimi i nutrini, o svemu onome što on sam osjeća i kroz što prolazi tokom odrastanja, adolescencije, puberteta, zrelog doba i neumitne starosti – znači da se kroz formu basne, ali kazališnim jezikom i sredstvima, dočara jedan svijet koji živi odmah tu, nasuprot nas ili paralelno sa nama, koji mislimo da razumijemo a tako često griješimo, kao uostalom i u sagledavanju vlastita života.
„ Njuške „ su, ujedno, portret našeg svijeta u malom – bilo kroz urbane ili ruralne zgode junaka ove kazališne storije: a to su, ne zaboravimo, u prvom redu psi ali, naravno, i njihovi gospodari i gazde, to je lepeza petnaest psećih karaktera i likova, od sićušne čiuvave do impozantnih njemačkih ovčara i nakostriješenih rotvajlera, od gizdavog afganistanskog hrta do gordih retrivera, umiljatih biglova, vrijednih u upornih hrvatskih ovčara, histeričnih jack russela i engleskih hrtova do bul terijera punih sebe i ponosnih mješanaca sa dna pseće ljestvice u njihovu, psećem, društvu i okruženju. Predstava nas suočava sa psihologijom psa, njegovim poimanjem doba i vremena u kojem se nalazi, vrijednostima u njegovom, jedinom, psećem životu, oslikava nam njegovu bezuvjetnu odanost i privrženost gazdi i vlasniku, ljubav koju prema njemu gaje makar ga vodi i u smrt – i, dakako, time nam ocrtava i naše vlastito poimanje svijeta i života u kojem su mnoge od tih cijenjenih i vrijednih vrednota i vrlina gotovo iščezle i mogu se pronaći i osjetiti još samo u psećem društvu. Filip Križan upravo je neodoljiv kao zaigrani i „ neurozni „ jack russel ili zecom opsesivno progonjen engleski hrt, Janko Rakoš sigurno donosi i ulazi pod kožu – krzno svojih pit – bulova, rotvajlera ili hrvatskih ovčara, Enes Vejzović neopisivo je šarmantan kao zaljubljeni mješanac koji će, skrhan bolom zbog gubitka kujice koja pogiba pod kotačima jurećeg kamiona zavapiti tako ljudski : „ Jebem ti život – i rakiju ! „ – čitav ljudski i pasji život prolijeće kroz tih sat i pol igre u kojoj se, sa puno strasti i empatije govori o psima a misli se zapravo na ljude.
/ mladen bićanić /

“TEATAR POZORIŠNE MAGIJE ZIJAHA SOKOLOVIĆA” Festivalska kritika Mladena Bićanića

/0 Comments/in /by

TEATAR POZORIŠNE MAGIJE ZIJAHA SOKOLOVIĆA

„ Demokratija“ : Zijah A. Sokolović Režija : Zijah A. Sokolović Dramatizacija : Selma Parisi Igraju : Zijah Sokolović i Dražen Šivak Produkcija : Zijah Sokolović, Beč, Beograd – Austrija / Srbija BiH premijera: 27. 03. 2016. Teatar Kabare Tuzla

Scena je prazna – to je ona praznina prostora Petera Brooka po kojem je dovoljno da se netko kreće i da od toga nastane teatar. Pojavljuju se dva lika, pomalo beckettovska, sa metlama – ono što će sljedećih osamdeset minuta mesti i rastjerivati po toj ogoljeloj pozornici jesu naši najdublji strahovi, nadanja i čežnje, oni će bezobzirno kopati i rovariti, čeprkati po našoj nutrini, izvrtati prema van našu intimu ne bi li nas suočili sa svim onim što najčešće ne želimo priznati ni samome sebi – da naš život, ipak, u krajnjoj liniji, ovisi velikim dijelom o našim vlastitim postupcima, o tome kako se postavimo i što činimo. Ozbiljna, egzistencijalna pitanja moći, vlasti, manipulacije i posesivnosti, sudbinska čvorišta naših života oni će raspetljavati ne poput Aleksandra udarcem mača no strpljivo i postupno, taj Gordijev čvor koji nas steže i guši odmotavaće preciznim alatkama zanata i umjetnosti pozorišta, igrom u koju će uvući i nas same dokazujući nam i zorno predočavajući ono što je veliki ruski redatelj Anatalij Vasiljev poručio u svom obraćanju uz ovogodišnji Svjetski dan teatra: „ Kazalište može reći sve.“
A kako se to „ može reći sve“ Zijah A. Sokolović ustrajno nam pokazuje već gotovo puna četiri desetljeća, praktično od praizvedbe njegove kultne monodrame „ Glumac…je glumac…je glumac“ u Sarajevu 30. 03. 1978. godine. Na tragu tog tragalačkog i istraživačkog puta tajnama kazališnog stvaralaštva, ovaj „ vladar iluzije“, kako se često voli nazvati, gradi i svoj najnoviji autorski, pozorišni čin – predstavu „ Demokratija“ po vlastitom tekstu, suspregnutu u formi čiste i kristalno izbrušene duodrame, u suradnji sa partnerom, glumcem Draženom Šivakom i uz asistenciju dramaturginje Selme Parisi. Predstava je to jasnih i preciznih koordinata, neoborivih argumenata, sva u raspri suprotstavljenih mišljenja, stavova i tvrdnji, uronjena u vrckavi, prštavi humor ne bez jetkih žaoka autoironije i cinizma, ali nikada gruba i neotesana, uvijek na granici onoga što možemo pojmiti, što želimo shvatiti i onoga neuhvatljivog, što nam izmiče i čemu vječno težimo.
Da bi to postigli i uvjerili nas, s one strane rampe, da smo i mi unutra, da ono što glumac govori sa scene nije ništa drugačije od onoga što gledatelj doživljava i preživljava, samo je ovdje riječ o pozorišnoj iluziji a u našem slučaju o okrutnoj stvarnosti života i doba u kojem jesmo, Zijah Sokolović i Dražen Šivak vode nas kroz povijest ljudskih uspona i padova, kroz mutne predjele ljudske istorije, biografije velikih ljudi i dramskih protagonista kroz stoljeća, pred nama defiliraju Gaj Julije Cezar Williama Shakespearea, Antigona Sofokla, Okovani Prometej Eshila, ratnici, vojskovodje, mislioci, političari i revolucionari, diktatori i narodne vodje prošlosti i sadašnjosti, oni pod čijim je plaštem i voljom za moć otpočeo ili se odvijao taj mukotrpan put ka demokratiji, vladavini naroda, gdje više ne bi bila presudna i odlučujuća riječ pojedinca već mišljenje odabranih predstavnika samog naroda.

A to čine najjednostavnijim i zato najtežim, rudimentarnim kazališnim sredstvima i jezikom, praktično bez rekvizita ili upotrebljavajući ga višestruko, kroz brojne namjene, na praznoj pozornici, koristeći samo riječ pokret i glas. Vrhunsko umijeće vladanja sobom na sceni kakvo ispoljavaju ta dva glumca, svaki u svojoj osobnosti i glumačkom registru po kojem probire poput zanesenog pijaniste po dirkama glasovira, nešto je što ne vidimo baš tako često u teatru. Oni su pritom briljantni autori – glumci kojima je jedina svetinja igra, i oni se igraju bezuvjetno, beskompromisno i beskrajno, poput zaigranog stvora u zemlji Neverland, oni su taj Petar Pan i Zvončica što nam otvaraju izmaštane svjetove u koje se često, zbog vlastite uskogrudnosti i straha pred nepoznatim ne usudimo ni priviriti, oni kad govre o Bogovima i Ljudima brišu te razlike i pokušavaju nas uvjeriti da to, vječno božansko, zapravo je skriveno duboko u nama i samo se trebamo usuditi to priznati i prihvatiti. Predstava „ Demokratija“ Zijaha A. Sokolovića pravi je početak 14. TeKaTe Festa, festivala što se ove godine održava pod motom „ Susret generacija“, predstava što sažima sve one suprotnosti, sumnje, dvojbe i nesporazume sa kojima smo suočeni i koja, kako je to lucidno primjetio Vasiljev, može reći sve: „ I kako žive bogovi na nebu, i kako se zatvorenici muče u jamama, i kako strast oplemenjuje, i kako ljubav razara, i kako je dobar čovjek nepotreban, i kako vlada prijevara, i kako ljudi žive u stanovima a djeca u izbjegličkim logorima, i kako se vraćaju u pustinju, i kako se s najmilijima rastaju, kazalište može pričati o svemu…“

/ mladen bićanić /