Scenska fuga Ljiljane Lašić – pozorišna kritika Vojislava Vujanovića

Vujanovic (1)Glumica Ljiljana Lašić se pojavila i kao dramski pisac: predstavila se svojom dramom s pomalo pompeznim naslovom – «Slobodne žene balkanske». Drama je zasnovana na principu fuge: dva motiva se približavaju, odbijaju, traže i prepoznavaju, oblikujući time i onaj dinamični supstrat koji drami obezbjeđuje siguran boravak na sceni.
Na sceni su dva ženska lika koji u motivacioni spektar unose svoj usud, iskliznuća iz realnih životnih tračnica, vozova koji jure nekamo, a one prodijevaju u ambisu iz kojega nema izlaza. Jedna od njih je starija žena, koja samu sebe zove babom, nekadašnja profesorka historije, a sada švercerka cigaretama na ulici, druga je mlada žena koju je njen usud odveo u prostituciju u Njemačkoj, ali koja je u sebi očuvala ljubav prema zemlji u kojoj je rođena ili, možda sanja da to učini. Starija protagonistkinja nosi u sebi oporu gorčinu životnih iskušenja koji su je odveli od katedre za povijest do švercerke cigaretama na ulici i do zatvaranja u nekim podrumskim rupama, sa gorčinom koju nosi u sebi prema svijetu u kome prebiva i mrzi sve čime se taj svijet manifestira. Tonalitet njenog govora je opor, uvijek na granici psovke, prožet grotesknošću, gubitkom nade i ostvaruje se u molskoj skali polutonova kojima je teško odrediti mjesto na melodijskoj skali. Drugi akter je mlada žena, sanjar i iluzionista, koju je život gurnuo u prostituciju, a njena težnja je bila da pjeva i da je prihvataju kao estradnu umjetnicu, a svijet je ustrajno odbija. Ona predočava svojoj sugovornici da je u sebi očuvala patriotska osjećanja vezana za zemlju u kojoj je rođena i da je svu svoju ušteđevinu slala u Domovinu. Taj njen patriotizam i njenu pomoć sugovornica prihvata sa indignacijom i propušta je kroz koprenu svoje ironijske iskošenosti, tvrdeći da ni jedna njena pomoć nije stigla do svoga odredišta, jer su je progutali žohari koji ureduju «državom». Njen glas je visokog tembra, cvrkutav, pun sanjalačke mekote i svjesnog i nesvjesnog samozavaravanja.
Junakinje su se, u jednom trenutku, našle u životnoj kloaki, u nekoj podrumskoj rupi u koju su gurnuti nakon neke policijske racije. Tu, u tom skučenom prostoru, pretrpanom ko zna kakvim knjigama i parčadima novina, one se susreću noseći u sebi specifična životna iskušenja, koja su u drami spregnuta i motivaciona klatna, koja se kako rekosmo, približavaju, odbijaju, traže i prepoznavaju.
Stariju junakinju tumačila je Snežana Kovačev Čelar, a mlađu Vesna Varićak. Snežana Kovačev Čelar svoju junakinju utapala je u duboke slojeve života i na površinu iznosila sve opakosti kojima je taj život okužen. Ona je bila ustrajni pobunjenik i kao historičarka, nije prihvatala način tretiranja povijesnih činjenica. U jednom trenutku reći će da historiju piše ko god hoće pa je, u doba komunista, sama pisala udžbenike za svoj predmet, prepravljala ustaljene činjenice zbog čega se i našla u kaznionici Sremske Mitrovice. Vesna Varićak je, pak, svoju junakinju stalno izvodila na proplanke površnosti i sunčane obmane odbijajući napade starije junakinje, tražila forme u kojima će se život bjelasati u svojim životnim prelivima. Izvodiće to veoma sugestivno, naročito kad pokušava da svoju sabesjednicu ubijedi u svoje pjevne mogućnosti tvrdeći da je ona, zapravo, estradna umjetnica. Ona sa prostodušnošću priča o svojoj prostitucionoj klijenteli, koje, opet, prelama kroz koprenu svoje životne nevinosti, kao nešto što je došlo samo od sebe. Svoj patriotizam ispoljava sa krajnjom nevinošću, gotovo djetinjski, sa onim osjećanjima koji su se razvijali kada je, kao djevojčica, napasala svoje stado na nekim srpskim livadama. Ona govori svojim visokim sopranom, svijetlom i prožetom svjetlinom svojih nepatvorenih osjećanja, emotivnim osjećanjima koji proisježu iz njene jednostavne duše.
One su same i postavile na scenu ovu dramu. Međusobni odnosi uvijek su postavljani na ravni spontaniteta, sa blagim putanjama mizanscena, bez obzira na što se Vesna, u nekim trenucima izdizala na stolice. Dok je Snežana Kovačev Čelar rješavala probleme svoje junakinje bez širih emotivnih amplituda, ironijsko osnova bila je ona sa koje je polazila u dijalog sa svojom sugovornicom. Ironijskom parabolom ih je i okončavala. Junakinja, koja je već i navikla da je policija zatvara u podrumske rupe kada je uhvate, također je navikla da ju policija zatvara u ovu podrumsku kloaku. Ona zna na koji način treba podesiti tonalnu skalu svoga govora, kako oblikovati onaj groteskni supstrat u kojem se miješa gorčina teških spoznaja o ljudskoj tragici i ironijska izokrenutost tragičnog u vidu one poznate aporije «smej'o sam se da ne plačem».
Vesna Varićak je svoju junakinju ovaploćivala cvrkutavim tonalitetom. Ona igra svoju mladost, svoju životnu nedozrelost, svoje spoznaje kojih još nije postala svjesna. Igra svoje iluzije kojim bi htjela zavarati i sebe i svoga antijunaka, kako bi ga prevela na sunčanu stranu života. Međutim, kada se regler životnih emocija spusti do tačke u kojoj se više ne može zavaravati, kada se sjeti da su joj oduzili kćerku koju sada odgaja neka njemačka porodice, a njoj ne dozvoljavaju ni da je vidi, predstava počinje da se svodi ka svome svršetku, svršetku u kojima iluzija nema i autorka teksta čini snažni obrt. Švercerka cigaretama, bivša profesorka historije, priznaje da su joj jedina ljubav bili njeni učenici i u svojoj sugovornici prepoznaje nekadašnju svoju najbolju učenicu. Time se krug usudnosti zatvara, usudnosti u kojoj su protagonisti ove drame samo egzemplari vremena u kome žive. To je postament sa kojega je krenula Ljiljana Lašić kada je uobličila svoju fugu sa dva motiva koji se traže, privlače i odbijaju, koji se, u završnoj sceni prepoznavaju: junakinja Vesne Varićak u švercerki prepoznaje svoju nekadašnju profesoricu historije, a profesorica u njoj prepoznaje svoju najbolju učenicu.
Glumice su članice Narodnog pozorišta «Toša Jovanović» iz Zrenjanina.
I da kažemo još: nismo u prilici komparirati ovu izvedbu dramske fuge Ljiljane Lašić, sa drugim izvedbama, ali je očito da se Snežana Kovačev Čelar i Vesna Varićak nisu opterećivale glumačkom visokoparnošću podižući svoju igru do ravni artificijelnog. One su se strogo pridržavale onih impulsa od kojih je autorica gradila svoju storiju, da svoju glumu provlače krvotokom same drame u kojoj je autorka drame svela svoje spoznaje o «slobodi žena balkanskih» i na tome im treba, uistinu, biti zahvalan. One su igrale na težnji prepoznavanja svojih junakinja u licima koje susrećemo, svakodnevno na ulici.

Vojislav Vujanović

 

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *