Večeras MTM 1974 sa predstavom “Otelo” u 19:30

Večeras 29.03.2014. godine na programu 12. TKT Festa je predstava “Otelo” , autor: Vilijem Šekspir, režija: Sead Đulić,
Produkcija: Mostarski teatar mladih 1974,
Igraju: Robert Pehar, Ajla Hamzić, Rok Radiša, Amra Prutina, Bojan kolopić i Rijad Gvozden

Rezervaciju ulaznica možete izvršiti na broj telefona 035 264 733

eMTeeM1974-OTHELLO-Plakat

Pozorišna kritika Vojislava Vujanovića – SPLET MONOLOŠKIH PARTITURA

Svi su oni bili vođeni nekim interesom da bi se našli pred stanicom, i sve je te njihove interese presjekla granata.

Tako je priču o svojim junacima započela Emina Goletić, spisateljica čije ime nije poznato u književnim krugovima. Po informacijama, ona je studentica RGG fakulteta i u jednom trenutka, poslije svađe sa majkom, sjela je i napisala ovu dramu. Da li je istinita ova priča ili nije, nisam provjeravao, ali sam prihvatio otvorenu činjenicu da smo na sceni TKT gledali izvedbu ove njene drame, čiji su protagonisti bili glumci ovog teatra.

stanica

Drama se zove «Stanica», a likovi su: Gospođica, Ona, On, Muškarac i prosjak. Sudbina nekoh junaka je egzemplarna: jedan od njih je odgojen u braku dvojice muškaraca, jednoga je mati rodila na stanici, ostavila ga tu i stanica mu je životni stožer, prosjak se razmeće činjenicom da svakog dana razgovara najmanje sa stotinu ljudi, psihijatrica liječi riječima ljude, riječima u koje ni sama ne vjeruje, Gospođica je krenula na put, ko zna odakle i ko zna gdje je naumila da stigne. I svi su se našli na stanici, povezali svoje sudbine u klupko, i, tek nakon smrti, uzrokovane eksplozijom granate, počeli razvijati svijest o sebi u grobnoj humki, čiji tajnoviti romor iz njih  dolazi do nas kao šum onog tajanstva koje nas obuzima kada se nađemo u grobljanskom prostoru.

1932556_10202656539247828_1802107105_o

Autorica drame nije našla ono čvorište u kome bi se isprerlele sudbine njenih junaka u nerazmrsivo klupko iz kojega bi se razvili sukobi, razvedeni u dijaloge sa usponima i padovima dramaturške linije, iako se takva mogućnost i nagovještavala. Uostalom, autorici i nije bio cilj da od sudbina svojih junaka gradi dramu bilo kojih unutarnjih određenja, ona je htjela čuti ispovijed njihovu, njihova htijenja i njihova nadanja. Ono što je presjekla granata dok su se nalazili pred stanicom kada je granata eksplodirala. Htjela je doznati: ko su ti ljudi kojima je presječena životna putanja tim ukletim trenutkom.

Najdinamičniji je Muškarac. On je rastao i razvijao se u «braku» dvojice geja, i krenuo u šivot sa tim žigom kojega bi se, na svaki način, htio osloboditi, dokazati da je on zreo muškarac i, žustrim gestama, napadnom razmetljivošću i glasovnom orljavom, nastojao to i dokazati. Čak, on se razmeće svojim uspjesima kod žena, uvjerava nas da ih je imao na pretek. On je zaljubljen u Gospođicu koja se pojavila u njegovom vidnom polju i – nestala u nepoznatom pravcu i on pokušava pronaći je, a žudnja se, do halucinantnosti, razbuktava u njemu. Hlače je spustio do kukova, korak je širok, ruke je zario duboko u džepove i, bez kontrole, prelazi s kraja na kraj scene. Tumačio ga je Almir Kurtić, samouvjereno, sa snažnim akcentiranjem onih punktova u njegovoj monološkoj partituri, koji i jesu osnovni nositelji značenja. Te značenjske punktove je, očito je, pronalazio sam, svojom osebujnom stvaralačkom magijom i gledalište je istinski vjerovalo u njegovu invenciju, mada je, u razradi mizanscena, prihvatao intencije reditelja ili koordinatora koji mu je davao osnovne insignije mizanscena, ali ih je prihvatao svjesno, kao uvjete za eksponiranje sopstvenih stvaralačkih napona.

1909267_10202656500806867_1891044327_o

«Ona» je, po cjelovitom razvoju dramske storije, stožerni lik. Tumačila ju je Samra Mahmutović. Raskošne stature, skladne građe, vizualne izazovnosti. Pomalo tajanstvenog pogleda, ova glumica ima sve predispozicije da se razvije u rasnu glumicu. Potrebna joj je punija svijest o razvoju unutarnjih stvaralačkih potencija. Ona prihvata rediteljeve upute i svesrdno izvršava njegova htijenja. Po tim htijenjima ona ulazi u prostor svojih halucinantnih stanja, prihvata sve spoljnje karakteristike tih egzaltacija, ali se još uvijek osjeća nedostatak unutarnje uvjerljivosti. Ali je, zato, neodredljivost puta kamo je krenula i gdje joj je cilj, oformila vlastitim osjećanjem izgubljenosti u prostoru i vremenu i upravo u tim dionicama je bila uvjerljiva.

«On», stanovnik stanice, jedine svoje životne odrednice, ostao je u sjenci keracja Samre i Almira Kurtića, sa nedovoljno ozvaničene prisutnosti u prostoru drame. Možda ga je u tome sprečavalo ustrajno držanje u ruci mobilnog telefena čija se svrhovitost nije mogla doslutiti. A možda je interes gledališta bio posebno predisponiran na njegovu ličnost!?

stanica

U drami su bila prisutna još dvs lika: Ona (psihijatrica) kjoj uloga, uistinu, nije omogućavala snažnije eksponiranje njenih snaga. Tumačila ju je Emina Goletić. Prosjak, koga je tumačio Haris Šertović, bio je oznakovljen standardnim elementima, bez traženja mogućnosti njegove individualizacije.Razlog za to se može tražiti u činjenici da je njegov zadatak bio i da izvrši adaptaciju rukopisa i da obavi rediteljski zadatak.

U svakom slučaju ova predstava ima dubokog smisla jer nam je najavilo novo stvaralačko ime, novog dramskog pisca, kojih nikada nije bilo dovoljno u Bosni i Hercegovini.

 Tuzla, 29. 3. 2014.

Vojislav Vujanović

Premijerno izvedena predstava “Stanica”

28.mart 2014. godine i drugi dan 12.TKT Festa premijerno je izvedena predstava “Stanica” autorice Emine Goletić. Režiju za predstavu “Stanica” potpisuje glumac Haris Šertović. U predstavi “Stanica” igraju: Samra Mahmutović, Almir Kurtić, Emina Goletić, Damir Mahmutović i Haris Šertović . Produkcija Teatar Kabare Tuzla.

Večeras 29.03.2014. godine na programu 12. TKT Festa je predstava “Otelo” , autor: Vilijem Šekspir, režija: Sead Đulić,
Produkcija: Mostarski teatar mladih 1974,
Igraju: Robert Pehar, Ajla Hamzić, Rok Radiša, Amra Prutina, Bojan kolopić i Rijad Gvozden

eMTeeM1974-OTHELLO-Plakat

 

VIDEO: Festivalska premijera “Stanica”

Drugi dan 12. TKT Festa, publika će moći uživati u festivalskoj premijeri “Stanica” autorice Emine Goletić. Režiju potpisuje Haris Šertović. Produkcija Teatar Kabare Tuzla.

U predstavi “Stanica” igraju: Samra Mahmutović, Almir Kurtić, Emina Goletić, Damir Mahmutović i Haris Šertović .

Premijera predstave “Stanica” je na programu 12. TKT Festa večeras u 19:30.

Festivalska kritika Vojislava Vujanovića: SVIJET OTUĐENOG DUHA

Miloš Crnjanski je dao široku fresku Londona i onih stanovnika njegovih koji su potražili životni spas u njegovom ljudskom beskrajnom metežu i u njegovim metroima. Tom paradigmom se poslužilo već nekoliko naših suvremenih pisaca da bi ispričali priču o ratnom stradanja ljudi naših prostora, uglavnom Bošnjaka, koji su svoje stanište potražili upravo u Londonu. Paradigma je standardna: ljudi se voze u metrou i prepoznaju se. Tako počinje konverzacija. Već iz prvih replika saznajemo da su akteri nekada bili bliski, čak, da su pripadali istom razredu srednje škole, pa i više, da su bili vezani naglašenim vezama ljubavi…

607_20130526121031_b_130418061

Tom paradigmom se poslužio i Darko Lukić, dramski pisac u čijem opusu nalazimo nekoliko drama koje zavređuju i širu našu pažnju, pa, možda, pomalo i začuđuje da se poslužio ovom standardiziranom paradigmom da bi nam ponudio studiju tragičnih zbivanja u našim prostorima u vrijeme posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Ono, ipak, što se može pripisati izvornom stvaralačkom agonu njegovom, to su rafinirani dijalozi u koje je razveo svoje motive.
U kompozicionom smislu, drama je načinjena od devet segmenata, davet, manje više, slobodnih motiva, vezanih u cjelinu ili u nekom kronološkom nizu ili u blagom diskontinuitetu, ali vezani tematskom cjelinim. U svoju je storiju je upleo devet motiva, devet stajnih tačaka iz kojih je sagledao jedinstvenu cjelinu koju bismo, možda, adekvatnije nazvali «Traganje za sopstvom», potaknuto slučajnim susretom. Klupko se počinje odmotavati, a niti su mu beskrajne, pa, kako se nenadano počelo odmotavati, moralo se nekako okončati, zastojem u nekom trenutku kada umjetnik osjeti da je izneseno dovoljno krucijalnih momenata kroz koje se prelamala egzistencijalna parabola unutarnjih duhovnih stradanja, momenata otuđivanja od sopstvene biti.

Akteri su jasno polarizirani na muški i ženski princip. U takvoj konstelaciji Darko Lukić je ženskom principu dodijelio ulogu zamajca koji razvija određeni motiv do njegove krajnje iscrpljenosti, dok je muški princip sveden, uglavnom, na pokretanje početnih udara u određenom motiu. Ženski princip je dominanta u razvoju motiva, muški je, u priličnoj mjeri, pasivan i nad njim se vrši vivisekcija u traganju za osnovom krivice. Ima u tome i nečega od Sokratovog načina vođenja dijaloga, njegove ironije, ali bez njegove zagonetnosti koja se razotkriva tek na kraju, kada sugovornik Sokratov dolazi do samospoznaje. Junak Darka Lukića, istina, dolazi do samospoznaje o sopstenoj krivici ili je prihvata kao moguće razrješenje dramskog čvorišta, ali se ono ne reflektuje u puninu svijesti ili takva svijest i nema svoju značenjsku poantu.
Na sceni su, dakako, dva lika. Ženski princip je tumačila Snežana Vidović, sa imenom Selma, a muški Sead Pandur ( Denis). Muškom principu pripada početna replika, s njime se otvara motiv. Vremenom, ili prevođenjem sadržaja motiva u dijaloški slijed, snaga početnog udara se preseljava u ženski princip, princip koji je žrtva muške nedoslijednosti onoga šime se počeo razvijati motiv.

6
I mizanscenska silina kretanja dominira aktivizmom ženskog principa. Snežana Vidović se kreće scenskim prostorom čvrstim korakom koji vodi odlučnom razrješenju motiva. U tom mizanscenskom razrješenju značenjskih postulata prepoznajemo misaone pulsacije rediteljke Aide Bukvić. Njena je misao krepka, usaglašena sa prostornim razmjerama; u svakom trenutku se znala gdje se razrješava smisaona kadenca i pokreta i akcenatskog udara gotovo svake replike. Ona je, najprije, reducirala prostor na tri – četiri kvadratna metra, s tim što su početne tačke izvedene izvan njega iz tog prostora, u tako skušenom prostoru, rediteljica je otklonila bilo kakvu improvizaciju, svaki korak aktera je bio smisaono određen i ugrađivao se u scenografsku metaforu prozirnog poda u koju se ponekad i zagledaju akteri predstave. Te decidnosti, tako naglašene, nema u mizanscenskim kretnjama Senada Pandura: ona se kreće u nekoj polukružnoj hodnji njegovoj, pa čak i onda kada on prelazi scenom ravnim hodom. Čini se kao da njegova misao uvijek ima neki polukružni hod, kojim se uklanja direktnim udarima Snežaninih replika, on se povija i traži uklon od neposrednih udara Snežaninih. To je ona unutarnja «dramaturgija» koja se razvija u stvarnosnom prepletu životnih istina aktera predstave. Unutarnja dramaturgija, koju je sam pisac unio u načinintoniranja svoje rečenice. A iza svake rečenice Snežane Vidović mogao bi se staviti znak usklika, znak ubjedljivosti, a iza izgovorene rečenice Seada Pandura bi slijedile tri tačke, znak nedovršene misli, nepronađene decidne istine. U cjelini, pak, Darko Lukić ne formulira svoju rečenicu onom krležijanskom čvrstinom niti marinkovićevskom zagonetnošću, on u nju unosi ono što je suglasno sa njegovim načinom prihvatanja svijeta, onom poetskom profinjenošću, i mekotom u kojoj bi se zrcalila misao pretpostavljene ozlojeđenosti; bez zasjecanja, svojom akcentologijom, u živo meso svojih aktera, pa čak i onda kada se ženski princip razračunava sa duhovnom neprincipijelonošću muškog principa.

Drama je, rekosmo, spletena od devet motiva, koji su razrađeni sa nejednakom snagom, pa bi se za neko moglo reći i da nije ni moralo ući u tkivo predstave. Najjače su razrađena dva motiva: prvi u kojem akteri, nakon prepoznavanja, prizivaju u svoje prisustvo, lirske trenutke svojih sjećanja, rane, gotovo još uvijek djetinjake ljubavi, odlaske na izlete i pune vjere u vječnost svoje ljubavi. Kao kontrapunkt ovom motivu javlja se motiv zakašnjele ljubavi koja se ukazuje uvijek u iskrivljenom ogledalu, u nekoj vrsti skrivalice: u realitet njihove ljubavi upliće se činjenica da je Denis oženjen i da ima djecu i pokušava da svoje ljubavno jezgro raspoluti na dvije neodržive polovine – na jednoj strani je vezanost za djecu, a na drugoj ljubav prema Selmi.
Drugi upečatljivi motiv je pomalo bizaran: tek početkom rata Denis doznaje da on ne pripada porodici u kojoj je odrastao, već da je usvojenik. Čvorište je: na koju se stranu opredijeliti? Ovo je jedini motiv u kome je muški princip nositelj onog dilematičnog, koji razara njegovo biće i dovodi ga gotovo do stanja delirijuma.Ovakvom postulacijom lika u ovom motivu, Darko Lukić je uveo u svoju storiju momenat koji se ugrađivao, svojom potresnošću, u ratni besmisao: kako jedinstvo unutarnjeg biće raspolutiti na polarizovane strane. To je ono šeksperijansko: biti ili ne biti. Pristati ili nepristati? Na čiju majku pucati? Opredjeljenje je smrt bića. Očekujemo, možda, u sljedećem dramskom djelu Darka Lukića. odgovor.

Iz prethodne analize i dramskog predloška i artikulacije same izvedbe, vidljivo je da se gledalište susrelo sa jednom konzistentnom predstavom u kojoj nije bilo praznog hoda, mada ostajemo pri tom, da je, možda, dva ili tri motiva trebalo izostaviti iz predstave i zbog toga što ih autor nije u dovoljnoj mjeri razradio ili im rediteljka nija našla odgovarajuće scnesko rješenje.
Što se pak glumačkih rješenja tiče, imamo dva pola: na jednoj strani je kreacija Seada Pandura koja se očituje u domenu korektnosti, što će reći, nije remetila uspostavljeni tog razvoja predstave, bila dovoljno vidljiva da se ispod nje osjećao živ misaon tok. Međutim, Snežana Vidović me je uvijek zadivljivala i načinom misaonog zaokruživanja unutarnjih potencija svojih lika, čak i u trenucima kada se navikavala na prve korake svoga hoda po sceni, i čijoj pojavi u ovom prostoru moramo zahvaliti pokojnom Radovanu Marušiću koji ju je doveo na scenu i omogućio da izraste u vrhovnu glumicu današnjag bosanskohercegovačkog teatra. U ovoj predstavi ona nije bila samo tumač misaonih preokupacija autora drame, pa ni misaonih parabola rediteljke Aide Bukvić: njihovim intencijama dodavala je svoje stvaralačke intencije. Tokom čitave predstave ona je koristila sve scenska sredstva – i geste, i grimase, i hod, i glasovne mogućnosti i onu tonsku skalu koja je počinjala, tekla i na kraju se završavala u naglašenoj molskoj intonaciji, koja se spuštala do bolnih udara i uspijevala da dosegne do one tragičke autohtonosti, kada bol biva prepoznatljiva i u svojoj osobnosti, ali poprimala i karakter uopćene boli, sveboli, boli koja bi se mogla prometnuti u ono univerzalno: zašto!? Njen teatar jeste teatar izvorne, autentične boli, izvornog, autentičnog teatra. Dalje se i nije moglo!

Tuzla, 28. 3. 2014.

Vojislav Vujanović

Svečano počeo 12. TKT FEST – Video hronika

Sinoć je na sceni Teatra Kabare Tuzla svečano otvoren XII TKT FEST.

Svjetski dan teatra, 27.mart u Tuzli se obilježava i kao rođendan Teatra Kabare Tuzla, koji je osnovan 2002. godine. Svakog 27. marta na sceni Teatra Kabare Tuzla bude pročitana poruka u povodu Svjetskog dana teatra i svečano otpočne TKT FEST – Dani akademskog teatra. Ove 2014. godine, predstavom “Priča sa istočne strane” BNP Zenica i SARTR Sarajevo, svečano je otvoren 12. TKT FEST- Dani akademskog teatra 2014. Koji će trajati od 27. marta do 3. aprila 2014. godine.

Svjetski dan teatra 2014 – Poruka Bretta Baileyja

Gdje god postoji ljudsko društvo, manifestira se nezatomivi Duh Izvedbe.
Ispod stabala u malim selima, i na tehnološki naprednim pozornicama u globalnim
metropoloma; u školskim dvoranama, na poljima i u hramovima; u sirotinjskim
četvrtima i na gradskim trgovima, u mjesnim zajednicama i urbanim podrumima,
ljude privlači zajedništvo efemernih kazališnih svjetova koje stvaramo kako bismo
izrazili svoju ljudsku složenost, svoju raznolikost, svoju ranjivost, kroz svoju krv i
meso, dah, i glas.
Okupljamo se kako bismo jecali i prisjećali se, kako bismo se smijali i razmišljali, učili
i potvrđivali, i zamišljali. Kako bismo se divili tehničkoj spretnosti, i kako bismo
utjelovili bogove. Kako bismo zajednički osvijestili svoju sposobnost da stvaramo
ljepotu, samilost, ali i činimo čudovišne stvari. Dolazimo kako bismo upili energiju i
snagu. Kako bismo slavili bogatstvo raznolikih kultura i raskinuli granice koje nas
dijele.
Gdje god postoji ljudsko društvo, manifestira se nezatomivi Duh Izvedbe. Rađa ga
zajednica, a on nosi maske i kostime naših raznolikih tradicija. Koristi naše jezike,
ritmove i geste, i otvara nove prostore pred nama.
A mi, umjetnici koji radimo s tim drevnim duhom, osjećamo potrebu kanalizirati ga
kroz naša srca, naše ideje i naša tijela, kako bismo razotkrili svu prozaičnost ali i svu
blistavu tajanstvenost naših stvarnosti.
Ali, u ovo doba u kojem milijuni jedva preživljavaju, pate pod opresivnim režimima
i grabežljivim kapitalizmom, bježe od sukoba i nevolja, u kojem u našu privatnost
zadiru tajne službe a naše riječi cenzuriraju samovoljne vlade, u kojima se šume
uništavaju, životinjske vrste istrebljuju, a oceani zagađuju: što zapravo imamo
potrebu razotkriti?
U ovom svijetu nejednakih odnosa moći, u kojem nas različiti hegemonijski poretci
pokušavaju uvjeriti da je jedna nacija, jedna rasa, jedan rod, jedna spolna
orijentacija, jedna religija, jedna ideologija, jedan kulturalni okvir superioran
ostalima, može li se zaista braniti tvrdnju da bi umjetnost trebala biti nesputana
društvenim programima?
Hoćemo li se mi, umjetnici arena i pozornica, povoditi za sterilnim potrebama
tržišta ili ćemo zgrabiti moć koju imamo, moć da stvorimo čist prostor u srcima i
umovima društva, da okupimo ljude oko nas, da ih nadahnemo, očaramo i
informiramo, i time stvorimo svijet nade i iskrene suradnje?

 

XII TKT FEST: Svečano otvaranje 12. TKT Festa u četvrtak 27. marta

Poštovani prijatelji teatarske umjetnosti,
Pozivamo Vas na svečano otvaranje XII TKT Festa i obilježavanje 12 godina postojanja i rada Teatra Kabare Tuzla.

Svečano otvaranje XII TKT Festa počeće 27. marta 2014.godine u 19:30 u Teatru Kabare Tuzla pozorišno-dokumentarnom izložbom „Komedija na sceni Teatra Kabare Tuzla“, u povodu 150 godina od rođenja Branislava Nušića, autor: dr. sc. Srđan Vukadinović i predstavom “PRIČA SA ISTOČNE STRANE”, autor: Darko Lukić, režija: Aida Bukvić,
Koprodukcija: Bosansko narodno pozorište Zenica i “SARTR”, Sarajevo; Zenica/Sarajevo, BiH.

Rezervaciju ulaznica možete izvršiti na broj telefona 035 264 733 ili putem SMS-a na broj 060 327 3393.
Potrebno je navesti (ime, prezime, količinu ulaznica i naslov predstave za koju rezervišete ulaznice)

plakatfb

Vidimo se na XII TKT Festu

XII TKT FEST: “Međuigra od 0-24” Zijaha Sokolovića u 17:00 i 19:30

Zbog velikog interesovanja publike za predstavu Zijaha Sokolovića “Međuigra od 0-24” na 12. TKT Festu, biće izvedena u dva termina (ponedjeljak) 31.marta 2014. godine u 17:00 i 19:30.

Rezervaciju ulaznica možete izvršiti na broj telefona 035 264 733 ili putem SMS-a na broj 060 327 3393.
Potrebno je navesti (ime, prezime, količinu ulaznica i naslov predstave za koju rezervišete ulaznice)

Vidimo se na XII TKT Festu