Pozorišni kritičar Vojislav Vujanović o predstavi “Otelo”

Otelo – SUSRET SA NOVIM OTELOM

(U izvedbi Mostarskog teatra mladih 1974. na dvanaestom TKT festu u Tuzli 2014.)

VujanovicPrincip na koji je Sead Đulić oslanjao svoj teatar, od samih početaka, prije četrdeset godina, bio je: biti nekonvencionalan, poput Brechta i njegovog epskog teatra. Bio je na to i prisiljen jer se nikada nije vezivao za neku etabliranu ustanovu, oko sebe je okupljao mlade ljude koji su, upravo u njegovom teatru stjecali prva scenska iskustva, tražio načina kako da im ponudi bitna znanja o tajnama teatarske umjetnosti, a potom da ih uvede u igru, u stvaralački čin. Nije krenuo uobičajenim putem da imaginaciju početnika zarobljava u profesionalne okvire, očuvavao je svježinu njihove invencije i  čistotu njihove duše, da njihovim stvaralačkim impulsima pronađe one formulacije kojima će se, sami, iz svoje nutrine vinuti do stvaralačke magije! I svaka je njegova predstava bila nova o formulacija koja je proistjecala iz susreta te njihove duhovne čistote i unutarnjih dramaturških pulsacija koje je djelo nosilo u sebi. I, vrlo brzo, njegov se teatar sam kodificirao kao institucija i, eto, već četiri desetljeća on u svome teatru razvija drugi i drugačiji teatarski jezik, avangardan u svojoj biti, prihvatan od mnogih upravo po svježini svoga govora, po snazi izražajnosti do koje je dospijevao, po utemeljenju jednog posebnog povijesnog rukavca kojim je obogaćena povijest bosanskohercegovačkog teatra, a, ako bismo sebi dozvolili veću slobodu, rekli bismo da je on, svojim novootkrivenim formulacijama unosio impulse avangardnosti i u bivšim jugoslavenskim prostorima. Avangardne pojave imaju svoj vijek trajanja: bljesnu, unesu u okoštalo mišljenje nove zanose i – potom se ugase. Teatar Seada Đulića nije bio takve sudbine: prebolovao je sve nedaće, pa i one ratne, nastavio da okuplja mlade ljude i da im omogućuje afirmaciju i, danas, kada se među mladima nalazi i veliki broj akademaki obrazovanih glumaca, prostor stvaralačkih sloboda se još više širio. Do danas. Do posljednje predstave koju smo u prilici gledati. Do njegove postavke Shakespearova «Otela».

Ali, vezano za izvedbu «Otela» treba reći još nešto: Niko, ili rijetko se ko tako često hvatao u koštac sa Shakespearovim teatrom kao – Sead Đulić. Kroz njegovu stvaralačku uobrazilju prošao je i «Macbett», i «Hamlet», sada i «Otelo», ali je postavljao i neka komediografska Shakespearova djela i uvijek postizao začudne uspjehe! Sve bi to trebalo svesti u jedno jedinstveno očište, sagledati svu širinu zbivanja koja su se odvijala, najprije, u okviru Mostarskog teatra mladih ili, popularno, u teatru MTM, a danas njegov teatar nosi naziv «Mostar Teatar mladih 1974.».

Izvedba «Otela» opet nudi pregrštu novih iskustava. Adaptaciju i dramaturšku obradu je načinila Ljubica Cica Ostojić, profesorica na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti i značajna bosanskohercegovačka pjesnikinja. Treba naglasiti ova dva njena atributa jer se oba oplođuju u njenom radu na adaptiranju brojnih djela koja su se pojavljivala i na sceni Đulićeva teatra, ali i na sceni Sarajevskog ratnog teatra ( SARTR). U svoje adaptacije ona unosi živi nerv svoje teorijske upućenosti u svoj posao, a svojim pjesničkim nervom ona svojoj adaptaciji obezbjeđuje unutarnje mekotu, u suglasja koja njenom radu obezbjeđuju nesvakidašnju suptilnost i melodiku koja je jedino i mogla dolaziti u njene adaptacije kroz onaj poetski naboj kojim se obznanjuje svaki pjesnik od evidentne snage. A taj poetski naboj i inspirira Seada Đulića kada krene u scensku obradu njene adaptacije.

U postavci «Otela» Sead Đulić je sugerirao činjenicu da jedna scenska izvedba i ne počinje postavkom samog predloška u kome se glumci kreći opijeni unutarnjim njegovim vrijednostima, kako je to uobičajeno, već nizom predradnji koje prethode osnovnom činu. On otvoreno pokazuje da scenska postavka počinje izborom ansambla koji će biti angažiran i u izvedbi, prepoznavanje predispozicija u pojedinom glumcu za određenu ulogu i u tom rasporedu ponekad dolazi i do sukoba budući da uvijek ima glumaca koji nisu zadovoljni sa dodijeljenom ulogom, da bi svaki želio da bude više Otelo nego Cassio, da bi neko više volio da bude Cassio nego Brabantio itd.

S druge strane, Sead Đulić ne dozvoljava da se akter saživi sa svojom rolom, da se izgubi u njegovim egzistencijalnim, emotivnim ili moralnim spletovima; on insistira na očuvanju moguće distance između glumca i lika koji treba tumačiti, a tu distancu čini svijest glumca o svojoj ulozi, čak, u jednom trenutku će Sead Đulić zaustaviti tok predstave, skupiti glumce i propitati ih u kojoj mjeri oni poznaju lik koji tumače. To je izuzetna hrabrost reditelja, ali Sead Đulić, u magnovenom trenutku, dosluti kada to može učiniti a da se ne naruši unutarnji kontinuitet same predstave. Time se udvaja i naš zadatak da prosuđujemo i konstituciju svijesti glumca o sebi, a, istovremeno, i svijest o liku koji tumači. U predstavi Seada Đulića glumac nije pasivni princip ili puki objekt koji podaje svoje biće da se na njemu, kao pergamentu, ispisuju htijenja i autora drame i reditelja, on je – sustvaratelj predstave i time udvostručuje vrijednosne komponente same predstave. Moći likova se kondenziraju u sopstvenu istinu kojoj glumac daje sebe u vidu razvijene sopstvene svijesti! Glumac nije žrtva istine koju je autor drame utkao u svoj lik, nije, da ponovimo, pasivni princip, on sebe u predstavi aktualizira time što amalgamira istinu svoga bića sa istinom lika, da bi se iz toga razvila parabola onoga što smo nazvali –svijest glumca.

S druge strane, glumac nije vezan za tekstualni predložak u svome fabularnom toku, na scenu se iznosi onaj krucijalni trenutak u kojem se zbiraju sve znečenjske silnice djela i, potom, taj krucijalni trenutak razvijaju u zbir metafora dok se on ne iskristalizira do onog stanja kada on počne isijavati iz sebe ona značenja kojima se oznakovljuje unutarnje stanje čovjeka koji se, u vlastitom životu, ne uplete u mrežu takvog jednog problema. U «Otelu» je to ljubomora. A zatim slijedi pitanje: šta je to ljubomora? Da li je to urođeno stanje čovjekovo ili se ono stječe dok se čovjek provlači kroz splet «sila nemjerljivih»? Iz toga slijedi i drugo pitanje: ko je podložan padu u mrežu ljubomore? Glumci sami odgovaraju: podložan je povodljiv čovjek koji nema u sebi sigurno uporičte za samoobranu. Shakespeare je učinio Otela velikim scenskim likom jer je karakterološki udvojena ličnost: na bojnom polju je heroj bez premca, u privatnoj sferi on lako upada u mrežu spletaka i svoju slabost dovodi do zložina, do tragičnog. Glumac ne proživljava tragiku svoga lika, on je, svojom prisutnom sviješću, pročišćava i pokazuje je sa distance svoje razvijene svijesti.

Još jednu novinu je Sead Đulić ugradio u ovu svoju predstavu. On nije reditelja poslao u mirovinu nakon što je završio svoju postavku, on ga, istina, povlači na marginu, ali i sa margine on se uključuje u tok predstave, dirigira, kao što je to činio veliki poljski reditelj Kantor, postavlja nove zahtjeve ako su glumci krenuli nekom stranputicom, korigira mogući raniju postavku, unosi se u predstavu svojom emotivnom zaokupljenošći koja ga dovodi do stanja i da glas podigne.

Inače, rediteljevo prisustvo se očituje na još jedan način: svojom bujnom rediteljskom invencijom, on mizanscen razvije do magije ili do rituala, glumci žive vrlo naglašenom dinamikom, njihove se mizanscenske linije sijeku, spliću i prepliću i u tim sjecištima formiraju metafore, pune unutarnjeg ritma i melodijske uskovitlanosti. U te svoje metafore ugrađuje i neke elemente koji bivaju uvedeni iz spoljnjeg svijeta, kao neke kese sa vodiom ili kanistere. Glumci igraju svoju vrtešku s njima, stvaraju atmosferu začudnosti, koja poprima i elemente dijaboličnog, prizivijaći, u dalekom odzivu, na Magbettove suđaje. To nije samostalni značenjski sloj predstave, ali potpomaže da uspostavljene metafore dobiju na svojoj ekspresivnosti.

Jedna je metafora posebno izražajna: Otelo je u potpunoj vlasti Jagova spletkarenja i reditelj izlijeva svoju gorčinu zbog te Otelove slabosti i natiče mu na vrat zlatni povodac koji, sa druge strane, drži Jago i povlači ga po svojoj volji. Lik Otela se spušta do grotesknog! On je rob. Ili i više: on je beslovesno biće koje je svoj životni smisao spustio do psećeg povodca.Najzad, reditelj je uklonio onu Shakespearovu rasnu distinkciju.

Najmoćnija metafora je načinjena sa banjom koju je izveo na scenu, poput Dushampa koji je takvu banju postavio na jednoj izložbi kao likovni eksponat. Banja će biti napunjena vodom i u njoj će Otelo izvršiti svoj gnusni čin – zadaviti Dezdemonu. Tako formuliranom metaforom Sead Đulić je postigao vrhunac ekspresije.

Glumci su besprijekorno ispunjavali rediteljeve zahtjeve: kretali su se žustro scenom i time podizali dinamiku scene, čak su neki možda donekle i preigravali i pomalo remetili ukupan ugođaj.

U predstavi je bilo angažirano nekoliko glumaca, sada akademski obrazovanih, što je reditelju omogućilo da postavlja zahtjeve sa više slobode nego što je to ranije činio. Otela je tumačio Robert Pehar, Jaga Rok Radiša, Cassija Bojan Kolopić, Rijad Gvozden je svoj angažman utrostručio – Tumačio je Brabantija, Dužda i Biancu, Dezdemonu je tumačila Ajla Hamzić i Emiliju Amra Prutina. Najrazigraniji među njima je Rijad Gvozden, čak donekle sklon i blagim kalamburima, dok je Rok Radiša svoga Jaga učinio krajnje uvjerljivim, unoseći u svoju repliku određeni spontanitet kroz čiju se koprenu teško proviđalo njegovo spletkarenje, Bojan Kolopić je održavao ustrajnu vertikalu vojničkog ponosa iako se priklanjao Dezdemoni da mu isposluje čin za koji je vjerovao da mu pripada. Robert Pehar je provodio svoga Otela kroz maglinu zabluda u koje ga je uvodio Jago, šutljivo se pokoravao i gubio sebe na sceni do golog privida. Amra Prutina, pored slijepe službenice Dezdemonine, ona je pokazivala i izvjesne erotske zazive prema Otelu i pokušavala ga zavesti razgolićavanjem ( diskretnim) svojih grudi.

Ajla Hamzić je unosila u predstavu svoju prozirnu mekotu i suptilnost koja se oličavala u ljepoti njenog lika, i, ponekad, i sama ličila na Shakespearovu tragetkinju. U činu davljenja je uistinu ispoljavala istinsku snagu izražajnosti, podvrgnuta torturi čovjeka koga je voljela. Ona je simbol onog šeksperijanskog udvajanja situacije u kojoj se našla: predanost ljbavi i prhvatanje žrtve muževljeve bezpčnosti. Šinila je sa toliko unutarnje šistote da ju je teško bilo odvojiti od šeksperijanske tragetkinje, mada je u sebi nosia i punu snagu samosvijesti, samosvijesti koja je, sama po sebi, postajala jedna metzafora

Bila je ovo jedna od najmoćnijih predstava koje su izvedene u dvanaestogodišnjem trajanju ovog festivala.

Tuzla, 30. 3. 2014.

Vojislav Vujanović

1458 izvođenje predstave “Naši dani” Radoslava Milenkovića

Tuzlanska pozorišna publika, večeras će na XII TKT Festu moći pogledati kultnu predstavu “Naši dani” u izvođenju izvanrednog Radoslava Milenkovića.

Predstava “Naši dani” do sada je odigrana 1457 puta, dok je na tlu BiH imala samo jedno izvođenje i to prije 30 godina u Brčkom.

Tekst je napisao Radoje Domanović, dok adaptaciju režiju i igru potpisuje i izvodi Radoslav Milenković.

“Naši dani ” je predstava koja na 12. TKT Fest dolazi iz Proces teatra iz Beograda.

Rezervaciju ulaznica možete izvršiti na broj telefona 035 264 733

Ne propustite!

OTELO Mostarskog teatra mladih 1974 oduševio tuzlansku publiku – VIDEO

Sinoć (subota 29.03.2014.godine) je na 12. TKT Festu izvedena predstava “Otelo” Vilijema Šekspira, u režiji Seada Đulića i izvođenju Mostarskog teatra mladih 1974.

Zanimljiv koncept koji na sceni, ali i u odabiru glumačke ekipe postavio reditelj Đulić, publici ne dozvoljava da “Otela” prihvati onakvim kako je to Šekspir napisao, nego nudi i dodatna razmišljanja o svakodnevnim ljudskim manama ili navikama.

Odlične glumačke kreacije na sceni su iznijeli Robert Pehar, Ajla Hamzić, Rok Radiša, Amra Prutina, Bojan Kolopić i Rijad Gvozden.

Večeras na programu 12. TKT Festa je predstava “Naši dani” Proces teatra iz Beograda, u izvođenju glumca Radoslava Milenkovića.

Večeras MTM 1974 sa predstavom “Otelo” u 19:30

Večeras 29.03.2014. godine na programu 12. TKT Festa je predstava “Otelo” , autor: Vilijem Šekspir, režija: Sead Đulić,
Produkcija: Mostarski teatar mladih 1974,
Igraju: Robert Pehar, Ajla Hamzić, Rok Radiša, Amra Prutina, Bojan kolopić i Rijad Gvozden

Rezervaciju ulaznica možete izvršiti na broj telefona 035 264 733

eMTeeM1974-OTHELLO-Plakat

Pozorišna kritika Vojislava Vujanovića – SPLET MONOLOŠKIH PARTITURA

Svi su oni bili vođeni nekim interesom da bi se našli pred stanicom, i sve je te njihove interese presjekla granata.

Tako je priču o svojim junacima započela Emina Goletić, spisateljica čije ime nije poznato u književnim krugovima. Po informacijama, ona je studentica RGG fakulteta i u jednom trenutka, poslije svađe sa majkom, sjela je i napisala ovu dramu. Da li je istinita ova priča ili nije, nisam provjeravao, ali sam prihvatio otvorenu činjenicu da smo na sceni TKT gledali izvedbu ove njene drame, čiji su protagonisti bili glumci ovog teatra.

stanica

Drama se zove «Stanica», a likovi su: Gospođica, Ona, On, Muškarac i prosjak. Sudbina nekoh junaka je egzemplarna: jedan od njih je odgojen u braku dvojice muškaraca, jednoga je mati rodila na stanici, ostavila ga tu i stanica mu je životni stožer, prosjak se razmeće činjenicom da svakog dana razgovara najmanje sa stotinu ljudi, psihijatrica liječi riječima ljude, riječima u koje ni sama ne vjeruje, Gospođica je krenula na put, ko zna odakle i ko zna gdje je naumila da stigne. I svi su se našli na stanici, povezali svoje sudbine u klupko, i, tek nakon smrti, uzrokovane eksplozijom granate, počeli razvijati svijest o sebi u grobnoj humki, čiji tajnoviti romor iz njih  dolazi do nas kao šum onog tajanstva koje nas obuzima kada se nađemo u grobljanskom prostoru.

1932556_10202656539247828_1802107105_o

Autorica drame nije našla ono čvorište u kome bi se isprerlele sudbine njenih junaka u nerazmrsivo klupko iz kojega bi se razvili sukobi, razvedeni u dijaloge sa usponima i padovima dramaturške linije, iako se takva mogućnost i nagovještavala. Uostalom, autorici i nije bio cilj da od sudbina svojih junaka gradi dramu bilo kojih unutarnjih određenja, ona je htjela čuti ispovijed njihovu, njihova htijenja i njihova nadanja. Ono što je presjekla granata dok su se nalazili pred stanicom kada je granata eksplodirala. Htjela je doznati: ko su ti ljudi kojima je presječena životna putanja tim ukletim trenutkom.

Najdinamičniji je Muškarac. On je rastao i razvijao se u «braku» dvojice geja, i krenuo u šivot sa tim žigom kojega bi se, na svaki način, htio osloboditi, dokazati da je on zreo muškarac i, žustrim gestama, napadnom razmetljivošću i glasovnom orljavom, nastojao to i dokazati. Čak, on se razmeće svojim uspjesima kod žena, uvjerava nas da ih je imao na pretek. On je zaljubljen u Gospođicu koja se pojavila u njegovom vidnom polju i – nestala u nepoznatom pravcu i on pokušava pronaći je, a žudnja se, do halucinantnosti, razbuktava u njemu. Hlače je spustio do kukova, korak je širok, ruke je zario duboko u džepove i, bez kontrole, prelazi s kraja na kraj scene. Tumačio ga je Almir Kurtić, samouvjereno, sa snažnim akcentiranjem onih punktova u njegovoj monološkoj partituri, koji i jesu osnovni nositelji značenja. Te značenjske punktove je, očito je, pronalazio sam, svojom osebujnom stvaralačkom magijom i gledalište je istinski vjerovalo u njegovu invenciju, mada je, u razradi mizanscena, prihvatao intencije reditelja ili koordinatora koji mu je davao osnovne insignije mizanscena, ali ih je prihvatao svjesno, kao uvjete za eksponiranje sopstvenih stvaralačkih napona.

1909267_10202656500806867_1891044327_o

«Ona» je, po cjelovitom razvoju dramske storije, stožerni lik. Tumačila ju je Samra Mahmutović. Raskošne stature, skladne građe, vizualne izazovnosti. Pomalo tajanstvenog pogleda, ova glumica ima sve predispozicije da se razvije u rasnu glumicu. Potrebna joj je punija svijest o razvoju unutarnjih stvaralačkih potencija. Ona prihvata rediteljeve upute i svesrdno izvršava njegova htijenja. Po tim htijenjima ona ulazi u prostor svojih halucinantnih stanja, prihvata sve spoljnje karakteristike tih egzaltacija, ali se još uvijek osjeća nedostatak unutarnje uvjerljivosti. Ali je, zato, neodredljivost puta kamo je krenula i gdje joj je cilj, oformila vlastitim osjećanjem izgubljenosti u prostoru i vremenu i upravo u tim dionicama je bila uvjerljiva.

«On», stanovnik stanice, jedine svoje životne odrednice, ostao je u sjenci keracja Samre i Almira Kurtića, sa nedovoljno ozvaničene prisutnosti u prostoru drame. Možda ga je u tome sprečavalo ustrajno držanje u ruci mobilnog telefena čija se svrhovitost nije mogla doslutiti. A možda je interes gledališta bio posebno predisponiran na njegovu ličnost!?

stanica

U drami su bila prisutna još dvs lika: Ona (psihijatrica) kjoj uloga, uistinu, nije omogućavala snažnije eksponiranje njenih snaga. Tumačila ju je Emina Goletić. Prosjak, koga je tumačio Haris Šertović, bio je oznakovljen standardnim elementima, bez traženja mogućnosti njegove individualizacije.Razlog za to se može tražiti u činjenici da je njegov zadatak bio i da izvrši adaptaciju rukopisa i da obavi rediteljski zadatak.

U svakom slučaju ova predstava ima dubokog smisla jer nam je najavilo novo stvaralačko ime, novog dramskog pisca, kojih nikada nije bilo dovoljno u Bosni i Hercegovini.

 Tuzla, 29. 3. 2014.

Vojislav Vujanović

Premijerno izvedena predstava “Stanica”

28.mart 2014. godine i drugi dan 12.TKT Festa premijerno je izvedena predstava “Stanica” autorice Emine Goletić. Režiju za predstavu “Stanica” potpisuje glumac Haris Šertović. U predstavi “Stanica” igraju: Samra Mahmutović, Almir Kurtić, Emina Goletić, Damir Mahmutović i Haris Šertović . Produkcija Teatar Kabare Tuzla.

Večeras 29.03.2014. godine na programu 12. TKT Festa je predstava “Otelo” , autor: Vilijem Šekspir, režija: Sead Đulić,
Produkcija: Mostarski teatar mladih 1974,
Igraju: Robert Pehar, Ajla Hamzić, Rok Radiša, Amra Prutina, Bojan kolopić i Rijad Gvozden

eMTeeM1974-OTHELLO-Plakat

 

VIDEO: Festivalska premijera “Stanica”

Drugi dan 12. TKT Festa, publika će moći uživati u festivalskoj premijeri “Stanica” autorice Emine Goletić. Režiju potpisuje Haris Šertović. Produkcija Teatar Kabare Tuzla.

U predstavi “Stanica” igraju: Samra Mahmutović, Almir Kurtić, Emina Goletić, Damir Mahmutović i Haris Šertović .

Premijera predstave “Stanica” je na programu 12. TKT Festa večeras u 19:30.

Festivalska kritika Vojislava Vujanovića: SVIJET OTUĐENOG DUHA

Miloš Crnjanski je dao široku fresku Londona i onih stanovnika njegovih koji su potražili životni spas u njegovom ljudskom beskrajnom metežu i u njegovim metroima. Tom paradigmom se poslužilo već nekoliko naših suvremenih pisaca da bi ispričali priču o ratnom stradanja ljudi naših prostora, uglavnom Bošnjaka, koji su svoje stanište potražili upravo u Londonu. Paradigma je standardna: ljudi se voze u metrou i prepoznaju se. Tako počinje konverzacija. Već iz prvih replika saznajemo da su akteri nekada bili bliski, čak, da su pripadali istom razredu srednje škole, pa i više, da su bili vezani naglašenim vezama ljubavi…

607_20130526121031_b_130418061

Tom paradigmom se poslužio i Darko Lukić, dramski pisac u čijem opusu nalazimo nekoliko drama koje zavređuju i širu našu pažnju, pa, možda, pomalo i začuđuje da se poslužio ovom standardiziranom paradigmom da bi nam ponudio studiju tragičnih zbivanja u našim prostorima u vrijeme posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Ono, ipak, što se može pripisati izvornom stvaralačkom agonu njegovom, to su rafinirani dijalozi u koje je razveo svoje motive.
U kompozicionom smislu, drama je načinjena od devet segmenata, davet, manje više, slobodnih motiva, vezanih u cjelinu ili u nekom kronološkom nizu ili u blagom diskontinuitetu, ali vezani tematskom cjelinim. U svoju je storiju je upleo devet motiva, devet stajnih tačaka iz kojih je sagledao jedinstvenu cjelinu koju bismo, možda, adekvatnije nazvali «Traganje za sopstvom», potaknuto slučajnim susretom. Klupko se počinje odmotavati, a niti su mu beskrajne, pa, kako se nenadano počelo odmotavati, moralo se nekako okončati, zastojem u nekom trenutku kada umjetnik osjeti da je izneseno dovoljno krucijalnih momenata kroz koje se prelamala egzistencijalna parabola unutarnjih duhovnih stradanja, momenata otuđivanja od sopstvene biti.

Akteri su jasno polarizirani na muški i ženski princip. U takvoj konstelaciji Darko Lukić je ženskom principu dodijelio ulogu zamajca koji razvija određeni motiv do njegove krajnje iscrpljenosti, dok je muški princip sveden, uglavnom, na pokretanje početnih udara u određenom motiu. Ženski princip je dominanta u razvoju motiva, muški je, u priličnoj mjeri, pasivan i nad njim se vrši vivisekcija u traganju za osnovom krivice. Ima u tome i nečega od Sokratovog načina vođenja dijaloga, njegove ironije, ali bez njegove zagonetnosti koja se razotkriva tek na kraju, kada sugovornik Sokratov dolazi do samospoznaje. Junak Darka Lukića, istina, dolazi do samospoznaje o sopstenoj krivici ili je prihvata kao moguće razrješenje dramskog čvorišta, ali se ono ne reflektuje u puninu svijesti ili takva svijest i nema svoju značenjsku poantu.
Na sceni su, dakako, dva lika. Ženski princip je tumačila Snežana Vidović, sa imenom Selma, a muški Sead Pandur ( Denis). Muškom principu pripada početna replika, s njime se otvara motiv. Vremenom, ili prevođenjem sadržaja motiva u dijaloški slijed, snaga početnog udara se preseljava u ženski princip, princip koji je žrtva muške nedoslijednosti onoga šime se počeo razvijati motiv.

6
I mizanscenska silina kretanja dominira aktivizmom ženskog principa. Snežana Vidović se kreće scenskim prostorom čvrstim korakom koji vodi odlučnom razrješenju motiva. U tom mizanscenskom razrješenju značenjskih postulata prepoznajemo misaone pulsacije rediteljke Aide Bukvić. Njena je misao krepka, usaglašena sa prostornim razmjerama; u svakom trenutku se znala gdje se razrješava smisaona kadenca i pokreta i akcenatskog udara gotovo svake replike. Ona je, najprije, reducirala prostor na tri – četiri kvadratna metra, s tim što su početne tačke izvedene izvan njega iz tog prostora, u tako skušenom prostoru, rediteljica je otklonila bilo kakvu improvizaciju, svaki korak aktera je bio smisaono određen i ugrađivao se u scenografsku metaforu prozirnog poda u koju se ponekad i zagledaju akteri predstave. Te decidnosti, tako naglašene, nema u mizanscenskim kretnjama Senada Pandura: ona se kreće u nekoj polukružnoj hodnji njegovoj, pa čak i onda kada on prelazi scenom ravnim hodom. Čini se kao da njegova misao uvijek ima neki polukružni hod, kojim se uklanja direktnim udarima Snežaninih replika, on se povija i traži uklon od neposrednih udara Snežaninih. To je ona unutarnja «dramaturgija» koja se razvija u stvarnosnom prepletu životnih istina aktera predstave. Unutarnja dramaturgija, koju je sam pisac unio u načinintoniranja svoje rečenice. A iza svake rečenice Snežane Vidović mogao bi se staviti znak usklika, znak ubjedljivosti, a iza izgovorene rečenice Seada Pandura bi slijedile tri tačke, znak nedovršene misli, nepronađene decidne istine. U cjelini, pak, Darko Lukić ne formulira svoju rečenicu onom krležijanskom čvrstinom niti marinkovićevskom zagonetnošću, on u nju unosi ono što je suglasno sa njegovim načinom prihvatanja svijeta, onom poetskom profinjenošću, i mekotom u kojoj bi se zrcalila misao pretpostavljene ozlojeđenosti; bez zasjecanja, svojom akcentologijom, u živo meso svojih aktera, pa čak i onda kada se ženski princip razračunava sa duhovnom neprincipijelonošću muškog principa.

Drama je, rekosmo, spletena od devet motiva, koji su razrađeni sa nejednakom snagom, pa bi se za neko moglo reći i da nije ni moralo ući u tkivo predstave. Najjače su razrađena dva motiva: prvi u kojem akteri, nakon prepoznavanja, prizivaju u svoje prisustvo, lirske trenutke svojih sjećanja, rane, gotovo još uvijek djetinjake ljubavi, odlaske na izlete i pune vjere u vječnost svoje ljubavi. Kao kontrapunkt ovom motivu javlja se motiv zakašnjele ljubavi koja se ukazuje uvijek u iskrivljenom ogledalu, u nekoj vrsti skrivalice: u realitet njihove ljubavi upliće se činjenica da je Denis oženjen i da ima djecu i pokušava da svoje ljubavno jezgro raspoluti na dvije neodržive polovine – na jednoj strani je vezanost za djecu, a na drugoj ljubav prema Selmi.
Drugi upečatljivi motiv je pomalo bizaran: tek početkom rata Denis doznaje da on ne pripada porodici u kojoj je odrastao, već da je usvojenik. Čvorište je: na koju se stranu opredijeliti? Ovo je jedini motiv u kome je muški princip nositelj onog dilematičnog, koji razara njegovo biće i dovodi ga gotovo do stanja delirijuma.Ovakvom postulacijom lika u ovom motivu, Darko Lukić je uveo u svoju storiju momenat koji se ugrađivao, svojom potresnošću, u ratni besmisao: kako jedinstvo unutarnjeg biće raspolutiti na polarizovane strane. To je ono šeksperijansko: biti ili ne biti. Pristati ili nepristati? Na čiju majku pucati? Opredjeljenje je smrt bića. Očekujemo, možda, u sljedećem dramskom djelu Darka Lukića. odgovor.

Iz prethodne analize i dramskog predloška i artikulacije same izvedbe, vidljivo je da se gledalište susrelo sa jednom konzistentnom predstavom u kojoj nije bilo praznog hoda, mada ostajemo pri tom, da je, možda, dva ili tri motiva trebalo izostaviti iz predstave i zbog toga što ih autor nije u dovoljnoj mjeri razradio ili im rediteljka nija našla odgovarajuće scnesko rješenje.
Što se pak glumačkih rješenja tiče, imamo dva pola: na jednoj strani je kreacija Seada Pandura koja se očituje u domenu korektnosti, što će reći, nije remetila uspostavljeni tog razvoja predstave, bila dovoljno vidljiva da se ispod nje osjećao živ misaon tok. Međutim, Snežana Vidović me je uvijek zadivljivala i načinom misaonog zaokruživanja unutarnjih potencija svojih lika, čak i u trenucima kada se navikavala na prve korake svoga hoda po sceni, i čijoj pojavi u ovom prostoru moramo zahvaliti pokojnom Radovanu Marušiću koji ju je doveo na scenu i omogućio da izraste u vrhovnu glumicu današnjag bosanskohercegovačkog teatra. U ovoj predstavi ona nije bila samo tumač misaonih preokupacija autora drame, pa ni misaonih parabola rediteljke Aide Bukvić: njihovim intencijama dodavala je svoje stvaralačke intencije. Tokom čitave predstave ona je koristila sve scenska sredstva – i geste, i grimase, i hod, i glasovne mogućnosti i onu tonsku skalu koja je počinjala, tekla i na kraju se završavala u naglašenoj molskoj intonaciji, koja se spuštala do bolnih udara i uspijevala da dosegne do one tragičke autohtonosti, kada bol biva prepoznatljiva i u svojoj osobnosti, ali poprimala i karakter uopćene boli, sveboli, boli koja bi se mogla prometnuti u ono univerzalno: zašto!? Njen teatar jeste teatar izvorne, autentične boli, izvornog, autentičnog teatra. Dalje se i nije moglo!

Tuzla, 28. 3. 2014.

Vojislav Vujanović

Svečano počeo 12. TKT FEST – Video hronika

Sinoć je na sceni Teatra Kabare Tuzla svečano otvoren XII TKT FEST.

Svjetski dan teatra, 27.mart u Tuzli se obilježava i kao rođendan Teatra Kabare Tuzla, koji je osnovan 2002. godine. Svakog 27. marta na sceni Teatra Kabare Tuzla bude pročitana poruka u povodu Svjetskog dana teatra i svečano otpočne TKT FEST – Dani akademskog teatra. Ove 2014. godine, predstavom “Priča sa istočne strane” BNP Zenica i SARTR Sarajevo, svečano je otvoren 12. TKT FEST- Dani akademskog teatra 2014. Koji će trajati od 27. marta do 3. aprila 2014. godine.