17. TKT Fest nastavlja predstavom Hannah i Hanna

Predstavom Pink moon, autora Daria Bevande u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, sinoć, 29.03.2019, je na sceni Teatra kabare Tuzla upriličena treća festivalska večer 17. TKT Fest-a koja je bila spoj muzike i dramske radnje. Glumac iz predstave Zlatan Školjić istakao je da mu je mnogo drago što je nakon dugo godina zaigrao na sceni Teatra kabare Tuzla gdje je zapravo i započeo igranje. Glumci su istakli da im je najzanimljiviji dio u radu na predstavi bio upoznavanje s instrumentima, gdje su pojedini, iako prije nikad nisu niti jedan svirali, naučili koristiti u okviru izvedbe predstave. U predstavi su ostvarili uloge Zlatan Školjić, Adis Mehanović, Dina Mušanović, Benjamin Bajramović.

Večeras će se s početkom u 19 30 izvesti predstava HANNAH i HANNA, autora Johna Retallacka, u režiji Miroljuba Mijatovića nastaloj također u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Hannah i Hanna, „govori“ o dvije šesnaestogodišnje djevojke, koje su se spletom okolnosti našle u različitim pozicijama: jedna je izbjeglica, migrant, a druga pripadnica domicilnog stanovništva. Migrantkinja je s Kosova. Radnja se dešava u gradu Margate u Velikoj Britaniji, u periodu od jeseni 1999. do proljeća 2000. godine.  Ali, može to biti i druga zemlja, bilo koja, i drugi grad, bilo koji. Mogu to biti i drugo dvoje tinejdžera, bilo kojeg porijekla, rasne, nacionalne i rodne pripadnosti.

Napomena* U predstavi se koristi stroboskop (u trajanju dvaput po 20 sekundi), koji može izazvati napad kod osoba oboljelih od epilepsije.

U nedjelju biće izvedena predstava STAKLENA MENAŽERIJA autora Tennessee Williams u režiji Dražena Ferenčine koja je nastala u produkciji Gradskog kazališta Joza Ivakić                              Vinkovci iz Hrvatske.

Sve informacije i rezervacije ulaznica možete dobiti na broj telefona Teatra kabare Tuzla 035/264-733 ili na facebook stranici Teatra kabare Tuzla. Svoje ulaznice možete preuzeti svakim danom u terminu od 12 do 19 sati na biletarnici Teatra kabare Tuzla (Hotel Tuzla).

Pokrovitelji Festivala su Ministarstvo za kulturu, sport i mlade TK, Fondacija za muzičke, scenske i likovne umjetnosti Sarajevo, Grad Tuzla i Solana Tuzla. Sponzor Festivala su: Cvjećara ‘’Ruža’’ Miladije i Zdravljak Saranda, Tuzla.

 

Kritika / Seksi rublje / Mladen Bićanić

  1. TKT Fest Dani akademskog teatra Tuzla:  03 – 02.04. 2019.

JESAM  JA  TEBI  JOŠ  UVIJEK  SEXY ?

Michele Riml: “ Seksi Rublje “    redateljica: Lea Anastazija Fleger    Prevoditeljica i dramaturginja: Dora Golub    Scenografkinja: Marta Crnobrnja   Kostimografkinja: Vanda Grba        Igraju:  Vlasta i Igor Golub    Premijera: Kazalište Virovitica  28.09.2018.

Dugogodišnja suradnja Teatra Kabare Tuzla i Kazališta Virovitica, kako na planu razmjene predstava tako i koprodukcija – rada na zajedničkim projektima, dovela je do gostovanja te kazališne kuće druge večeri 17. TKT Festa sa predstavom “ Seksi rublje “ kanadske dramske spisateljice Michele Riml u inscenaciji mlade zagrebačke redateljice Lee Anastazije Fleger. Michele Riml prvi put se pojavljuje na nekoj od hrvatskih pozornica: rodjena je 1967., prvi komad “ Suveniri “ piše već sa 17 godina, iza nje je već 14 dramskih djela ukotvljenih uvijek na onoj tako fluidnoj i nezamjetnoj granici izmedju komedije koja plijeni vrckavim humorom, ponekada i britkim društvenim komentarom i realistične gradjanske drame. Drame su joj prevedene na sedam jezika, prirodom posla usko je vezana uz Simon Fraser University ( Vancouver – British Columbia ) a igra se, osim kod kuće, u teatrima Kanade, i na kazališnim scenama SAD -a, Meksika, Novog Zelanda, a u Europi na Islandu, u Litvi, Njemačkoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj ali i u našem susjedstvu, u Sloveniji. Komad “ Seksi rublje “( u originalu “ Sexy laundry “ ) napisala je 2002. godine, deset godina kasnije dodaje nastavak, “ Henry and Alice: into the Wild “, sa istim junacima, sredovječnim bračnim parom koji se suočava sa kriznim godinama u svojoj vezi ali i životu uopće, i sa tim komadom, što se može igrati kao jednočinka ili kao dvočinka, postiže internacionalni uspjeh.

“ Seksi rublje “, u vrlo dobro pogodjenom prijevodu Dore Golub, ujedno dramaturginje u predstavi, režiju potpisuje Lea Anastazija Fleger, novo ime medju mladim hrvatskim redateljicama, komad je upravo o tomu: kako, nakon 25 godina braka, nastaviti dalje, što se to u tom za ljudski život ipak dugom periodu, sve promijenilo, preoblikovalo, izgubilo ili nestalo, koliko smo još privlačni jedno drugom, što učiniti da, ako više nismo, to opet postanemo? Stoga i pitanje iz naslova: “ Jesam ja tebi još uvijek sexy? “ kao da sublimira sve njihove dvojbe, nedoumice i pitanja koja će te noći, jednog vikenda odabranog za osamu i seks u nekom trendi hotelu koji odiše “ istočnjačkim dizajnom i zapadnjačkim senzibilitetom “ postaviti jedno drugom. U tome dragocjenu pomoć, barem tako misli Ona, pružiti će im zadaci i vježbe iz prigodnog priručnika “ Sex za neznalice “, to je ta spasonosna slamka za kojom će posegnuti ne bi li svoj intimni život vratili u neka stara, dobra vremena kada su se još strastveno i mladenački voljeli. Jer, kaže Suzana, sklona fantazijama i nekom drugačijem, bogatijem i uzbudljivijem životu: “…nema ništa loše u tome da se ponekad proba nešto novo. “ A ON – Zdravko, pragmatični inženjer gradjevine, pun frustracija svakodnevice, rezignirano će zaključiti: “…male stvari ponekad imaju ogroman utjecaj na cijelo čovječanstvo. “

Frustriran i razočaran neuspjehom na poslu, gdje ga uvijek netko pretekne kada je riječ o unapredjenju, primjećuje: “ Danas se sve svodi na trenutno zadovoljenje. A znaš šta se dogodi kad jedan čovjek dobije trenutno zadovoljenje – onda drugom čovjeku kažu, neka se strpi još nekoliko godina, doći će red i na njega. Doći će red na mene – jebo te…” I tu Michele Riml neprimjetno prelazi iz neobavezne komike vodviljskog, na trenutke kabaretskog sazvučja u točan, britki društveni komentar, svog junaka iz zabavne komedije u trenu prebacuje u nad čovjeka zapitanu realističnu gradjansku dramu. Slično se dogadja sa Suzanom, koja nemoćna da se odupre naborima godina koji i na njenom tijelu ostavljaju traga, usporedjuje sa dožibljajem starosti kod muškaraca i žena: “…A zašto se muškarac smije zapustiti? I još uvijek očekivati od svoje žene da bude sexy, mršava, lijepa i zainteresirana za njega? Ne razumiješ, muško si, imaš sreće, s tobom je drugačije. Ti postaješ samo šarmantniji, na neki način privlačniji, a ja samo starim. Posvuda je tako: filmovi, internet, reklame – muškarci mogu biti ružni i debeli i stari – a žene uvijek moraju biti mlade, lijepe, bujne, sexy…”

Kao finale u tom otporu teroru mladosti, ljepote, svježine tijela koje ne smije, poput cvijeća, uvenuti, glavna će se junakinja, igra je vrlo iznijansirano i uz punu usuglašenost i stopljenost nje i lika koji tumači, Vlasta Golub, kriknuti: “ Radi se oosjećaju da si živ, to hoću osjetiti. U što sam se ja pretvorila? U što smo se mi pretvorili? Dovela sam te ovamo da vidim što je od nas ostalo. “ Zdravko, suprug, rola Igora Goluba, vrlo dobro uklopljena u duh i atmosferu komada, smiruje njen ispad: “ Ništa nije onoliko dobro koliko može biti – ništa ne ispadne onako kako bismo mi htjeli. To je život. Ali to smo mi gradili, za to nam je trebalo 25 godina, to smo bili mi: to su temelji, zidovi, žbuka, cigla, krov – dobro, možda ti se ne svidja fasada, ali to smo sve bili mi. “ Stari inženjer čvrst je na svom terenu, ništa ga ne može iznenaditi.

Michele Riml piše tečno i pitko, njeni su junaci prepoznatljivi i dobrodošli gosti, kao da ih već odavno poznamo, čak i sebe, ako smo iskreni, prepoznati ćemo u njima. Mlada redateljica prepušta sve glumcima, bez većih intervencija u dramski narativ, sve se odvija prirodno, očekivano, prelazi iz smijeha u plač, iz radosti u bol i tugu, vapaj za prošlim i nepovratnim i mirenje sa onim što jeste i tako mora biti teku uporedo, isprepliću se i opet razdvajaju, baš kao u životu. Možda je to najbolje izraženo u replici pragmatičnog Zdravka koji će na pitanje supruge Suzane: Zašto smo drugačiji, mudro odgovara: “ Zato što smo stariji. Unatoč svemu što nas jebena popularna kultura uči – ljudi ipak stare.“

/  mladen   bićanić  /

Kritika / Odiseja / Mladen Bićanić

  1. TKT Fest – dani akademskog teatra  Teatar Kabare Tuzla 27.03. – 02.04. 2019.

 

 

ODISEJ  OTVORIO  FESTIVAL

 

 

“ Moja kazališna domovina su trenuci susreta s gledateljima koji svake večeri dolaze u našu dvoranu, iz najrazličitijih dijelova moga grada, da bi nas podržali i s nama podijelili nekoliko sati, nekoliko minuta. Na tim jedinstvenim trenucima gradim svoj život, tu prestajem biti ja, prestaju moje osobne patnje te se iznova radjam i shvaćam značenje umijeća bavljenja kazalištem: doživjeti trenutke čiste i prolazne istine, gdje znamo da je ono što govorimo i činimo pod scenskim svjetlima, istina koja odražava ono najdublje i najosobnije u nama. Moja kazališna zemlja, moja i mojih glumaca, satkana je od tih trenutaka gdje za sobom ostavljamo maske, riječ i strah da budemo dostojni kazališta dok se držimo za ruke. “ Riječi su to kubanskog redatelja i dramatičara Carlosa Celdrana, upućene gledateljima širom kazališnog globusa povodom 27. ožujka, Svjetskog dana teatra, ujedno datuma kada je, prije 17. godina, pokrenut u Tuzli TKT Fest, dani akademskog teatra što će se ove godine, od sinoć pa sve do drugoga travnja, a pod motom “ kreativno utočište mladih “ odigrati u dvorani Teatra Kabare Tuzla.

Nimalo slučajno na to putovanje fascinantnim svjetovima kazališne umjetnosti poveo nas je najveći putnik, lutalica i avanturist svih vremena, domišljati Odisej. Drevna vremena antičkih junaka, bogova i smrtnika, nimfi, kiklopa i sirena oživljena su kroz inscenaciju odabranih pjevanja Homerovog istoimenog epa – ne slučajno, kažem, jer tuzlanska Akademija dramskih umjetnosti, pa tako i Teatar Kabare Tuzla, u suradnji sa Studentskom scenom Akademije, već godinama izrazitu pažnju posvećuju njegovanju kazališnog postupka i izraza kojima se takva djela – miljokazi europske i svjetske književne i civilizacijske baštine donose, u novom i suvremenom duhu i čitanju, na pozornicu. Odiseja, Ilijada, Eneida, ali i pradavni Gilgameš naslovi su predstava izvedenih u ovom teatru koji o tomu svjedoče, mladi glumci i glumice, još studenti, uz pomoć svojih profesora – mentora iznijeli su u tim produkcijama lavovski dio posla. Višestruko je to vrijedan posao: kanonskim djelima udahnjuje se novi život, osvjetljava ih se kroz prizmu koja pomno razotkriva njihova skrivena, često nedostupna pa i zagonetna značenja i poruke, ujedno potvrdjujući staru istinu da i u njima, mada poteklim i nastalim u još ipak preddramsko doba, u vremenu mita, predanja i legendi, itekako postoje već čvrsto ucrtani obrisi i strukture na kojima će se, kroz stoljeća koja će uslijediti, izgraditi teatar kakav danas poznajemo.

Te “ trenutke čiste i prolazne istine “, kako ih doživljava Celdran, u “ Odiseji “ Teatra Kabare Tuzla i Studentske scene ADU, igraju studenti III godine Glume pod mentorstvom Vlade Keroševića i Damira Mahmutovića, predstava je praktično njihov autorski projekt u svim segmentima, od scenografije, scenskog pokreta, odabira glazbe, kostima, maske. Gradjena je, uvjetno rečeno, na tri razine, prvu čine bogovi, drugu sile prirode, pod uplivom bogova, treću ljudi – smrtnici. I mjesto zbivanja može se slično podijeliti: ključne odluke donose se na Olimpu, tragičan usud glavnog junaka zbiva se na moru, krvavi rasplet odigraće se na krajnjem cilju Odisejevih lutanja, njegov je to otok Itaka odakle je i krenuo u desetljetnu avanturu svoga života.

Igra se sa puno energije i mladalačkog zanosa, mnogo pažnje poklonjeno je tijelu i pokretu, sve su to zasade fizičkog teatra okrenutog i oslonjenog na muzičku pratnju, no ne iznevjerava se ni riječ, ona je ipak okosnica cjelokupne predstave, Homer iz antičkih vremena obraća dobu današnjem.

Upravo stoga, da ne bi bilo zabune, u trinaestoj minuti, nakon košmara koje Odisej i njegovi suputnici prolaze u svojim pustolovinama, nakon tog neverbalnog dijela predstave što se priklanja umjetnosti performansa, javlja se Zeus, “ nad vladarima vladar prvi “, Homer ga donosi u punoj veličini i uznositosti, on je taj koji će odlučiti o sudbini Odiseja, da li i kada se može vratiti na rodni otok. Uzrok patnje i lutanja Odisejevih je uvreda drugom bogu, Posejdonu, zato što je oslijepio njegovog ljubimca, kiklopa Polifema, taj grijeh mora se ispaštati dok bogovi, Zeus prije svih, ne odluče drugačije. Zeus, Posejdon, Atena, o njima sve ovisi na planu odluke, no Odisej, Penelopa i Telemah, medju smrtnicima, oni su koji djeluju, oni će svrgnuti raskalašene prosce koji opsjedaju Odisejev dom i dovesti do konačnog, naravno krvavog, raspleta. Mlade glumice i glumci sa treće godine Akademije dramske umjetnosti u Tuzli vrlo se dobro snalaze u tim herojskim rolama, oni pod maskama igraju bogove, čas su mornari, čas pijani prosci, sirene i nimfe, božanska i smrtna stvorenja tog pradavnog doba u kojem, kao ni danas, često ne odlučujemo sami o onome što je zaista važno u našim životima. Igraju: Aleksandar Ševo, Alma Hasanbašić, Armin Filipović, Asja Grabić, Borislav Matović, Faruk Beganović, Hasan Sušić, Ida Tursić, Irma Zukić, Luka Spasojević, Mirza Mujagić, Mirza Pinjić, Nikolina Gagić i Tamara Miličević Stilić, četrnaestoro talentiranih i predanih mladih ljudi na pragu svoje sopstvene odiseje nespoznatim stazama magične umjetnosti teatra.

 

/  mladen   bićanić  /

 

17. TKT Fest 2019. nastavlja komedijom ”Seksi rublje”

”Ako je biser ures ljepote onda su mladi glumci i glumice ukrasi na tom biseru. Ako je kultura biser života onda je umjetnost teatra ukras na tom biseru.”

Na svečanom otvaranju 17. TKT Festa ovim se riječima obratio publici umjetnički direktor Teatra kabare Tuzla, Vlado Kerošević, pozivajuće prisutne na pozorišni sadržaj tokom Festivala ističući važnost uloge igranja mladih glumaca na sceni. U holu teatra publika je imala priliku pogledati i pozorišno dokumentarnu izložbu u realizaciji Srđana Vukadinovića posvećenu umjetničkom radu Zijaha Sokolovića. Na sceni su studenti glume I godine ADU Tuzla, Samina Mujkanović i Adi Omić, pročitali Poruku povodom obilježavanja Svjetskog dana teatra koju je ove godine napisao Carlos CELDRÁN, Kuba.

Premijernim izvođenjem predstave ODISEJA autora Homera u režiji Vlade Keroševića proslavio se ujedno i sedamnaesti rođendan Teatra kabare Tuzla, koji domaćom koprodukcijom s ADU Tuzla nastavlja pružati mladima priliku za profesionalnim angažmanom i igranjem na sceni. U predstavi su ostvarili uloge studenti III godine ADU Tuzla: Armin Filipović, Tamara Miličević-Stilić, Faruk Beganović, Irma Zukić, Borislav Matović, Alma Hasanbašić, Hasan Sušić, Luka Spasojević, Mirza Pinjić, Nikolina Gagić, Ida Tursić, Asja Grabić, Mirza Mujagić. Asistent režije: Damir Mahmutović. Ton i svjetlo: Nermin Brković.

Večeras, s početkom u 19 30, odigrati će se predstava ”Seksi rublje”“ autora Mishele Riml, režija: Lea Anastazija Fleger, igraju: Vlasta Golub i Igor Golub u produkciji Kazališta Virovitica, Hrvatska.

Drama kanadske autorice Michele Riml dobro je skrojen komad na žanrovskom razmeđu komedije i drame; napisan je da zabavi, ali i omogući emocionalnu identifikaciju s glavnim likovima, supružnicima u pedesetim godinama života, roditeljima troje djece, poljuljanima u pouzdanju u svoje životne izbore i odluke, nostalgičnima, možda i pomalo poraženima. Iza naizgled trivijalne seksualne frustracije i vrckavih svađica u maniri američke screwball komedije skrivaju se duboka tjeskoba, tuga zbog minulog vremena, nezadovoljstvo rutinom posla i obiteljskih odgovornosti, strah od smrti.

Sve informacije i rezervacije ulaznica možete dobiti na broj telefona Teatra kabare Tuzla 035/264-733 ili na facebook stranici Teatra kabare Tuzla. Molimo cijenjenu publiku da na vrijeme preuzmu svoje rezervisane ulaznice, najdalje 60 minuta prije zakazanog termina izvođenja predstave, u suprotnom organizator ima za pravo da ih distribuira dalje prije početka predstave. Svoje ulaznice možete preuzeti svakim danom u terminu od 12 do 19 sati na biletarnici Teatra kabare Tuzla (Hotel Tuzla).

Pokrovitelji Festivala su Ministarstvo za kulturu, sport i mlade TK, Fondacija za muzičke, scenske i likovne umjetnosti Sarajevo, Grad Tuzla i Solana Tuzla. Sponzor Festivala su: Cvjećara ‘’Ruža’’ Miladije i Zdravljak Saranda, Tuzla.

Dobro nam došli.

 

Poruka povodom Svjetskog dana teatra

Poruka povodom Svjetskog dana kazališta
27. ožujka 2019.
Prijevod sa španjolskog jezika: Nikolina Židek

Carlos CELDRÁN, Kuba

Prije mog buđenja u kazalištu, moji učitelji već su bili tamo. Sagradili su svoje kuće i poetike na ruševinama vlastitih života. Mnogi od njih ostali su nepoznati ili ih se jedva pamti: radili su u tišini, skromno, u dvoranama za probe i kazališnim dvoranama prepunim publike i polako, nakon dugih godina rada i izuzetnih uspjeha ostavljali bi svoja mjesta i nestajali.
Kada sam shvatio da će moj zanat i moja osobna sudbina slijediti njihove korake, postao sam svjestan da od njih nasljeđujem i tu jedinstvenu i mukotrpnu tradiciju življenja u sadašnjosti bez drugih očekivanja doli dosezanja jasnoće neponovljivog trenutka. Trenutka susreta s onim drugim u tami kazališta: s istinitosti jedne geste i jedne razotkrivene riječi.
Moja kazališna domovina su trenuci susreta s gledateljima koji svake večeri dolaze u našu dvoranu, iz najrazličitijih dijelova moga grada, da bi nas podržali i s nama podijelili nekoliko sati, nekoliko minuta. Na tim jedinstvenim trenucima gradim svoj život, tu prestajem biti ja, prestaju moje osobne patnje te se iznova rađam i shvaćam značenje umijeća bavljenja kazalištem: doživjeti trenutke čiste i prolazne istine, gdje znamo da je ono što govorimo i činimo pod scenskim svjetlima, istina koja odražava ono najdublje i najosobnije u nama. Moja kazališna zemlja, moja i mojih glumaca, satkana je od tih trenutaka gdje za sobom ostavljamo maske, riječ i strah da budemo dostojni kazališta dok se držimo za ruke u tami.
Kazališna tradicija je horizontalna. Nema nikoga tko bi mogao tvrditi da je kazalište samo u jednom centru svijeta, u jednom kazalištu ili jednoj privilegiranoj zgradi.
Kazalište, onakvo kakvim sam ga ja prihvatio, širi se po nevidljivoj geografskoj mapi koja spaja živote onih koji se njime bave s kazališnom umjetnosti u jednu jedinstvenu i ujedinjavajuću gestu.
Svi kazališni majstori umiru u svojim neponovljivim trenucima lucidnosti i ljepote, svi nestaju na isti način, ne ostavljajući za sobom više značenje koje bi ih zaštitilo ili učinilo slavnima.
Kazališni učitelji to znaju. Ne vrijedi nikakvo priznanje naspram sigurnosti koja je u srži našeg posla: stvarati trenutke istine, metafore, snage i slobode u trenucima najveće neizvjesnosti. Neće ih nadživjeti ništa drugo do podataka ili zapisa o njihovim radovima na video snimkama ili fotografijama koje će biti samo blijeda natruha onoga što su učnili. Jer će, uvijek, u tim zapisima nedostajati tihe reakcije publike koja u jednom trenutku shvati da ono što se događa na sceni, ne može ni prevesti ni naći u vanjskom svijetu, da je istina koja se prikazuje jedno životno iskustvo, na trenutak jasnija od života samog.
Kada sam shvatio da je kazalište zemlja za sebe, veliki teritorij koji obuhvaća čitav svijet, u meni se rodila odluka koja je ujedno i poimanje slobode: ne moraš otići od tamo gdje se nalaziš, ne moraš trčati, niti se micati. Tamo gdje jesi nalazi se publika, tu su kolege koje trebaš. Tamo, izvan tvoje kuće, imaš svakodnevnu, mračnu i neprobojnu stvarnost.
Stoga djeluješ polazeći od te prividne nepokretnosti kako bi osmislio najveće putovanje, ponovio Odiseju, put Argonauta: ti si nepomičan putnik koji se probija kroz gustoću i krutost stvarnog svijeta.
Tvoje putovanje je trenutak neponovljivog susreta s tebi sličnima.
Tvoje je putovanje usmjereno prema njima, prema njihovom srcu, prema njihovoj emociji. Tvoje je putovanje vrtoglavo i nitko ga ne može izmjeriti niti ušutkati.
To je putovanje mašte, sjeme koje se sadi u najudaljenijim zemljama: u građanskoj, etičkoj i ljudskoj svijesti tvojih gledatelja. Zato se ja ne mičem, ostajem kod kuće, među svojim najbližima, u prividnom stanju mirovanja, radeći danju i noću, jer znam tajnu brzine.

O autoru :
Carlos CELDRÁN, redatelj, dramatičar i sveučilišni profesor kazališne režije, rođen je 1963. na Kubi.
Godine 1996. godine osniva svoju kazališnu trupu pod imenom Kazalište Argos u kojem njeguje europski klasični repertoar (Ibsen, Strindberg, Brecht, Beckett) te postavlja suvremene latinoameričke autore.
Dobitnik je mnogih kazališnih nagrada. Danas režira, predaje i vodi svoj vlastito kazalište.