7. Hronika / Kosa / Mladen Bićanić

  1. TKT FEST – Dani akademskog teatra Tuzla: 27.03. – 02. 04. 2019.

 

HIMNA  LJUBAVI  –  ODA  PRIJATELJSTVU

“ Kosa “: prema motivima istoimenog mjuzikla / autori: dijalog i stihovi: James Rado i Gerome Ragni    glazba: Galt MacDermot /    Redateljica: Dušanka Belada       Učesnici: Fedja Zahirović, Nejla Žunić, Marko Mirković, Amina Halilčević, Marija Novaković, Ermin Avdić, Denis Bajrektarević, Jasmina Ibrahimović, Irina Hajdukov, Azra Šišić, Sadika Kahrimanović, Tarik Rešidbegović, Šejla Hurić, Dino Hukić, Ana Milosavljević, Baris Basut, Zerina Selimović, Adin Bešlagić, Husnija Ćoralić, Mak Redžić, Vedran Savić i Eldar Zubčević    Produkcija: AkustikUm i KultuRevolucija  Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora    Premijera: Narodno pozorište Tuzla  veljača 2019. godine.

Kasne šezdesete godine vrijeme je bunta i otpora mladih protiv svijeta kojim vladaju neke, njima strane i mračne sile, koje ograničavaju ono što im je najsvetije: ljubav, mir, slobodu, bratstvo medju ljudima. Doba je to “ djece cvijeća “, hipi pokreta, koji će u svijetu teatra i filma biti ovjekovječen u dva izuzetna projekta: na  off-Broadwayu, u New Yorku, praizveden je 1967. godine mjuzikl “ Kosa “, punog imena “ Hair – The American Tribal Love – Rock Musical “, dva glumca, James Rado i Gerome Ragni pišu stihove i dijaloge a Galt MacDermot sklada glazbu, a dvanaest godina kasnije, 1979., Miloš Forman režira kultni film istoga naziva. Mnogobrojne su verzije ovog muzičko – scenskog djela na pozornicama širom kazališnog globusa, jedna od njih, premijerno izvedena nedavno, zatvorila je ovogodišnji, 17. TKT Fest.  Producenti su grupacije AkustikUm i KultuRevolucija, medjunarodni je to kazališni projekt sa učesnicima iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, predstavu je režirala Dušanka Belada.

Riječ je o velikoj, ansambl – predstavi, na pozornici su gotovo cijelo vrijeme svi protagonisti, njih dvadesetak, podijeljeni su u dvije grupe, u pozadini su oni koji sviraju i prate glavno dogadjanje, no i oni će u jednom momentu doći na proscenij. U prvom planu, ipak, manja je grupa, njih osam: Fedja Zahirović, Marko Mirković, Marija Novaković, Ermin Avdić, Jasmina Ibrahimović, Sadika Kahrimanović, Ana Milosavljević, Husnija Čoralić i Eldar Zubčević, oni vode igru, oni su jezgro tog hipi plemena koje mladi glumci i glumice, sa energijom koju, naravno, samo mladost može otjelotvoriti na sceni, oblikuju u sazvučju onog vremena i doba u kojem živimo. Jer, nažalost, gotovo sve ono protiv čega se to hipi pleme buni i bori tih, kasnih šezdesetih godina u jednoj američkoj predstavi i dalje je oko nas, ništa se bitno promjenilo nije: ratovi se i dalje vode, mržnja i netrpeljivost spram Drugačijih i Različitih ne jenjava, kolone migranata širom svijeta samo su stravičan dokaz tomu, a ljubav, ta najsvetija dragocjenost oko koje nema i ne može biti kompromisa, barem ne medju “ djecom cvijeća “, i danas biva potisnuta, skrivana, odgurnuta od očiju svijeta i puka.

“ Kosa “ je, naravno, i prije svega, antimilitaristički krik, poziv na promjenu shvaćanja o vrijednostima i prioritetima u životu društva ali i pojedinca, to je posljednji vapaj protiv rata i bezumlja kaosa koji vlada medju ljudima – mladi kazalištarci u ovom projektu to itekako dobro znaju i umiju iznijeti na pozornicu. Njihovih devedeset minuta igre svjedoči o tom stavu i načelu koji nisu naučeni, oni su duboko prožeti njihovim scenskim nastupom, oni igraju to u što vjeruju. Te zablude u kojima živimo, te tlapnje i bludnje koje nam skrivaju jasan i čist pogled na svijet i društvo, izokreću i izvrću sustav vrijednosti u koji bi trebali imati povjerenja, raskrinkaće šaman već na samom početku: “ Ne vidiš zato što si ograničen sa svojih pet čula, a izgubio si svojih 30 spiritualnih čula. Strah nam je postao vodilja, a ne ljubav, naša civilizacija je sazdana na strahu…zaboravili smo da smo duhovna bića a ne samo materijalna bića…” Pobjeći od sebe često je jedina mogućnost da se preživi, mladi regrut to i sam uvidja: “ Ja bih najviše volio da sam nevidljiv – tako nevidljiv mogao bih da idem ulicama, mogao bih da udjem u ljudski um, da vidim šta se tu krije u toj glavi…” No, ljudi ipak nisu nevidljivi, strahote rata i rasne netrpeljivosti ne mogu se potisnuti iz vidnog polja, stvarnost je isuviše okrutna i surova a da bi se moglo prosto zažmiriti i praviti se da ničega nema, da se ništa loše ne dogadja. Kao grom pogadja rečenica: “ Bijeli ljudi ubijaju žute ljude kako bi odbranili zemlju koju su ukrali od crvenih ljudi “ , ta refleksija na američki rat u Vijetnamu, točna i precizna, vrijedi za svaki kutak svijeta, svugdje je netko bijel, netko žut a netko crven, ili crn, ili bilo koje druge boje kože, ali različit od većine i stoga ga treba uništiti, iskorjeniti, da nestane sa lica zemlje.

Protiv toga ustaje “ Kosa “ i njeni mladi protagonisti, rječju, stihom, glazbom i pokretom, to je prepoznala i publika proglasivši je, svojim glasovima, najboljom na netom završenom 17. TeKaTe Festu, priredjenom ove godine pod motom: “ kreativno utočište mladih “.

 

/  mladen  bićanić  /

 

Kritika / Međuigra 0-24 / Mladen Bićanić

  1. TKT FEST Dani akademskog teatra   Tuzla – 27. 03. – 02. 04. 2019.

 

  1. – ta obljetnica umjetničkog rada Zijaha A. Sokolovića

ANATOMIJA  SVAKODNEVICE

Nekako u isto vrijeme kada su se na ovim prostorima mogle pročitati znamenite rečenice sa samog početka kultne knjige Petera Brooka “ Prazan prostor “: Postoji neki prazan prostor, netko se po tom prostoru kreće a netko to gleda – i to je sve što je potrebno za teatar “ na pozornicu se u Bosni i Hercegovini popeo glumac Zijah A. Sokolović, Počeo je u kazalištu – instituciji da bi vrlo brzo i sam postao institucija, kazališni fenomen ovih prostora, čovjek koji teatar živi i svjedoči svakim svojim novim komadom. Čini mi se da upravo definicija teatra kako je u pomenutoj knjizi daje Brook otjelovljuje suštinu umjetničkog, glumačkog bića Zijaha A. Sokolovića – on je taj netko tko se kreće praznim prostorom u osvajanju slobode, a mi smo vjerna publika, oni koji ga gledaju, uče i postupno ulaze u magični svijet kazališne iluzije. Uz njegovu nesebičnu pomoć, dakako.

U programu tekućeg, 17. TeKaTe Festa Sokolović je izveo svoju solo točku, vispreni i umni dijalog teatra i stvarnosti, pod nazivom “ Medjuigra 0 – 24 “. Medjuigra je, kaže autor naslanjajući se na velikog Cervantesa, “ mala predstava koja se dogadjala u pauzama velikih predstava “. Prevedeno, ako je velika predstava život koji živimo, najveća igra koju uopće možemo igrati, onda je medjuigra sve ono od čega se taj život sastoji, male, neznatne epizode, igrice koje igramo, nesvjesno, svaki dan, niti ne sluteći da nam pravi život neopazivo protječe, promiče dok se zabavljamo tim trivijalnim dogadjanjima misleći da je to ono što zaista želimo, ono čemu težimo i za čim žudimo – zavedeni idejom da je to pravi život. Mnogim primjerima tih naših, uglavnom promašenih života, Sokolović nam vrlo iscrpno i točno iscrtava mapu naših zabluda, pogrešaka, krivih uvjerenja, klišeja i stereotipa po kojoj se krećemo u životu kojeg živimo – precizna je to anatomija svakodnevice po kojoj se krećemo, nepogrešivo zrcalo u kojem se ogleda svaki naš korak, htijenje, želja i bludnja.

Stoga i nije slučajno da na početku izvedbe citira Shakespearea, njegovu misao da je pozorište ogledalo prirode, dakle ogledalo stvarnosti, da u teatar ideš da vidiš svijet kakav jeste, kakav je bio ili kakav će biti, ili pak kakav zaista jeste ali ti to ne vidiš, neki ti je interesantan detalj promakao. Ili se priklanja čuvenom Hamletovom zagonetnom pitanju: “ Biti ili ne biti – pitanje je sad. “ i to raščlanjuje; “ biti možda znači sad, ako nisi sad, znači ne biti, ne postojiš sad, kao kad prepisuješ nešto , sjećaš se, biti ili ne biti, ako prepišem, proći ću, ako ne prepišem, idem na popravni, ide vrijeme unazad, kao kad si na sastanku sa sekretaricom, hoće li se dignuti ili se neće dignuti, biti ili ne biti…”I tu se odmah može uočiti kako on gradi predstavu u kojoj, sam na pozornici, osvaja novi prostor i gledatelja u tom prostoru: Kreće sa jednom tezom, nudi je u originalnom izdanju, a odmah potom zaogrne nečim sasvim novim, krene nekim sasvim drugim putem, ubacuje u medjuigru stvarnost kojom potiskuje iluziju kojom nas je na početku zaveo, to je Brechtov Verfremdungsefekt ali na njegov način, začudnost kako je zamišlja i inscenira samo Zijah A. Sokolović. I tako se igra puna dva sata, iz stvarnosti u iluziju, iz fikcije u fakciju, irealno pretvara u realno i obrnuto, sve je tu moguće i ništa nije opipljivo, nemate se za što čvrsto primiti, a opet osjećate da je sve na svojem mjestu, da sve štima, ima smisla i zaista uživate u tomu. Sokolović je šarmer prve kategorije, klaun kome se vjeruje, stand – up komičar i umjetnik kabarea vrhunskog nivoa, nije mu strano uplovljavanje u satiričke vode, mada mu je ipak prirodnije podneblje negdje u zoni crne komedije i varijetetskog humora, ne bez žaoke, psovke, sočnog govora onih kojima se obraća. Slušajući ga i gledajući odjednom vam se otvore neki novi prostori, spoznate nešto što je stalno bilo tu, odmah pokraj vas, ali niste htjeli ili niste mogli ili se niste usudili to vidjeti dok vam to netko zorno ne predoči, prstom ukaže da to zbilja postoji – i onda vam bljesne pred očima, spazite to i ujedno shvatite i gdje ste i tko ste i kakav zapravo život vodite.

Na samom početku reći će nešto izuzetno važno: “ Postoje samo tri vulgarne riječi: bolest, smrt i rat. Sve ostale riječi su poezija. “ Nakon dva sata kazališne avanture u koju uranjate zajedno sa njim, zaključiti će: “ Djela su ružna, a riječi su kao takve. Rekli smo koje su možda tri ružne riječi. Sve ostale riječi su poezija. “ Tu dvosatnu kazališnu poeziju, te medjuigre koje sklapa od nezamjetnih trenutaka u našim životima, kao surogat života samog, to suvereno kretanje kroz snove i snovidjenja što su moguća samo u kazalištu, gledamo i u predstavi “ Medjuigre 0 – 24 “ kojom je na 17. TKT Festu obilježen vrijedan jubilej – 50 – godišnjica umjetničkog rada Zijaha A. Sokolovića.

 

/   mladen    bićanić   /

Kritika / Staklena menažerija / Mladen Bićanić

  1. TKT FEST – Dani akademskog teatra Tuzla:  03 – 02.04 2019.

ISTINA  U  DOPADLJIVOM  RUHU  ILUZIJE

Na samom početku predstave jedna, naizgled, cirkuska točka, pred publikom je madjioničar, zavodi nas svojim obmanama i trikovima, kaže: “ Ima još trikova u mojim džepovima, štošta je u mom rukavu, ali ja vam nisam cirkuski madjioničar. On vam pruža iluziju koja izgleda kao istina a ja, ja vam pružam istinu u dopadljivom ruhu iluzije. Kao prvo, ja pomičem vrijeme. Ovaj komad je sjećanje. Budući da se radi o sjećanju, osvijetljen je prigušenim svjetlima. Sentimentalan je i nije baš realističan. “ Nije baš čest slučaj da prolog kojim glumac u nekom komadu otvara predstavu zrcali u sebi gotovo dovršen kazališni manifest, ono čim će se autor baviti cijeli svoj život u komadima koje piše. Upravo to slučaj je sa dramom “ Staklena menažerija “, prvim hit – komadom jednog od velikana američkog kazališta sredine XX stoljeća, Tennessee Williamsa, praizvedene na Broadwayu 1944. godine. U program ovogodišnjeg TKT Festa stigla je iz Vinkovaca, na daske Gradskog kazališta Joza Ivakić postavio ju je, krajem rujna prošle godine, Dražen Ferenčina, on je uz Davora Molnara i scenograf, njegov je i izbor muzike, video potpisuje Darko Bušnja.  Taj američki jug, tako genijalno u prozi ispisan u romanima Williama Faulknera, na kojem “ strasti tinjaju pod konzervativnom maskom stvarnosti “ / Ferenčina /, tu nikad ugaslu žudnju i patnju, bol za neostvarivim, ne bez primisli na dalekog Čehova, taj život koji nikako da počne i ti junaci uvijek na samom pragu da dosegnu snove zbog kojih žive, ali ga nikada ne prekoračuju, Tennessee je u svom punom značenju. On sam, kako to njegov junak izriče, “ Staklenu menažeriju “ odredjuje kao “ dramu sjećanja “, nedvojbeno punu autobiografskih detalja, no uz nju priložiti će i nekoliko režijskih opaski kao svoj pogled na svijet teatra i umjetnosti. “ Dan – danas svatko bi trebao znati kako je fotografsko nevažno u umjetnosti: jer istina, život, stvarnost su nešto organsko, što poetska imaginacija može u biti prikazati ili navijestiti samo pomoću prebacivanja u drugačije forme nego što su one koje su bile prisutne samo svojom pojavom. “ Napisano je to, ne smijemo zaboraviti, sredinom prošloga stoljeća, ta “ poetska imaginacija “ ostat će u srži i suštini njegova dramskog pisma i osjećaja teatra kao umjetnosti, u želji da, kako kaže, iznese i obrazloži “ koncepciju novog, plastičnog kazališta što mora preuzeti mjesto iscrpljenog kazališta realističkih konvencija, ukoliko će teatar ponovno zadobiti životnu snagu kao dio naše kulture. “ Ne treba nam “ mrtvo kazalište “, rekao bi Peter Brook.

Istina koja stiže u dopadljivom ruhu iluzije svijet je, dakle, američkog Juga, ona se očitava u brojnim likovima i prizorima što ih donosi: “…kao idealizirana prošlost u koju bježi Amanda, glavni lik “ Staklene menažerije “, kao simbol dekadencije iz koje uzalud pokušava pobjeći Blanche u “ Tramvaju zvanom žudnja “, kao surovi, okrutni, suvremeni Jug s kojim se sukobljavaju Brick iz “ Mačke na vrućem limenom krovu “ i Chance u “ Slatkoj ptici mladosti “. Medjutim, Jug sa svim svojim mitskim obilježjima i konotacijama predstavlja tek tematski okvir za traumatično iskustvo postojanja njegovih likova. “ / Ivan Matković /

“ Pusti me da se saberem, zbunio me je život “ čuti ćemo već na samom početku predstave, čijih će sto minuta proteći upravo u težnji da se otkriju korijeni te zbunjenosti, uroni u nju i pokuša se osloboditi njenih okova, naravno bezuspješno. Pripovijedač, ujedno glava kuće obitelji Wingfield, onaj jedini koji zaradjuje i brine o njoj, Tom, igra ga vrlo nadahnuto Vladimir Andrić / Akademiju dramskih umjetnosti završio u Tuzli / pjesnik u duši i duboko nesretan i zgrožen životom radnika u tvornici cipela, iz stvarnosti bježi u iluziju, u kino – dvoranu, jer “ u kinu gledam pustolovine umjesto da ih doživljavam. “ Iritantna, sveznajuća, ali zato ništa manje nesretna majka Amanda, donosi je u povišenom tonu Areta Ćurković i Jim O Connor, staložena rola Ivana Vukelića, druge su dvije strane trokuta likova u ovoj drami. U njenom središtu, pak, je Laura Wingfield, plaha, krhka, sramežljiva djevojka čiji svijet čini mala kolekcija isto tako krhkih i nestvarnih, staklenih, porculanskih figurica životinja, medju kojima se jedino osjeća sigurno i ugodno. Igra je izvanredno mlada Matea Marušić, diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, ona je istinsko otkrovenje predstave, točna i precizna u svakoj gesti i pokretu, ona je heroina komada kroz koju se lome sve emocije i svi lomovi kroz koje ona sama ali i njeni sapatnici prolaze u potrazi za svojim snom. Ostajući čvrsto ukopani u zbilji iz koje nema izlaska.

/   mladen   bićanić  /

 

Kritika / Hannah i Hanna / Mladen Bićanić

  1. TKT FEST – Dani akademskog teatra    Tuzla: 27.03. – 02.04. 2019.

KAKO  POMIRITI  NAIZGLED  NEPOMIRLJIVO?

John Retallack: “ Hannah i Hanna “    Adaptacija, režija i izbor muzike: Miroljub Mijatović    Scenografija: Mensur Bogičević    Kostimografija: Ena Begičević    Videoart: Kerim Demiri    Igraju: Adna Hasanić i Tamara Miličević – Stilić             Dječja, omladinska i lutkarska scena Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici    Premijera: 17. 11. 2018.

Predstava počinje vrlo mirno, gotovo neprimjetno označavajući kojim će tokovima poteći: na pozornici su četiri velike kvadratne kutije – sanduka, u pozadini ekran, na njemu se smjenjuju fotografije i crteži sa ciljem da nas uvedu u priču i upoznaju sa akterima priče čije ćemo živote pratiti idućih 60 minuta. Dvije djevojke na sceni, njih ćemo svo to vrijeme gledati i kroz njihovu igru pratiti njihove sudbine, šesnaestogodišnjakinje, istoga imena ali različitoga porijekla, prezenterice su vlastite priče: na ekranu vidimo panoramu malog mjesta Margate, negdje na morskoj obali Velike Britanije, tamo radnja počinje, ali i Prištine, glavnog grada na Kosovu, odakle sve zapravo potiče, iz Prištine se vuku korijeni svega onog što će se dogoditi u Engleskoj, upoznajemo i lica bliska glavnim junakinjama, njihovu braću, Joea i Albina, dečka engleske tinejdžerice…Čujemo i prvu ogorčenu izjavu te iste djevojke, nepomirljivu spram stranaca: “ Ovo je jebena invazija, cijelo Kosovo je stiglo ovamo preko noći. “ I sada je već sve jasno, sljedećih sat vremena pratiti ćemo kazališnu pripovijest o migrantima, o neprijateljstvu koje njihova sama pojava pobudjuje u sredinama gdje se pojave, saznati postoji li nešto što tu mržnju može ublažiti, ukloniti, omogućiti im da se uklope u taj novi, za njih nepoznati i strani svijet, u kojem neće svakodnevno morati slušati izjave poput: “…nemoj se praviti da si ljudsko biće. “

Riječ je o komadu “ Hannah “ i Hanna “, autor je britanski dramski pisac, kazališni redatelj ali i pedagog John Retallack, ( 1950. ). U Engleskoj je poznat po adaptacijama Shakespearovih djela koje je radio za Oxford Stage Company, a  navedena drama praizvedena je 1999. -te godine i jedna je od najizvodjenijih u brojnim teatrima. U Zenici ga postavlja Miroljub Mijatović ( 1970. ), glumac, redatelj, teatrolog i takodjer teatarski pedagog, rukovodi Dječjom, omladinskom i lutkarskom scenom unutar Bosanskog narodnog pozorišta, gdje je predstava lani u novembru i premijerno izvedena. Igraju dvije mlade glumice, obje Zeničanke, praktično vršnjakinje i obje studentice Odsjeka glume Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli: Adna Hasanović prošle je godine i diplomirala, sada je stalna članica glumačkog ansambla BNP, Tamara Miličević Stilić trenutno je na trećoj godini studija, mogli smo je vidjeti i prve večeri festivala u Homerovoj “ Odiseji “ u produkciji Teatra Kabare Tuzla i Studentske scene ADU. Obje postupno grade svoje likove, prolaze zajedno sa njima sve mijene i zamke na tegobnom putu od neprijateljstva do prihvaćanja, uvjerljive su i predane rolama koje tumače.

Zenička predstava tako opisuje dugo putovanje na kojem će dvije mlade djevojke spoznati vlastite zablude, strahove, bol i tugu, ali čežnju i ljubav kojom je primarnu nepomirljivost i izrazito neprijateljstvo moguće prevladati. Engleskinja Hannah učiniće veliki zaokret od svojih prvih riječi: “ Prokleti Kosovari – dodju u Dover, drmnu ti kuću, auto, curu, pune kolica za džaba i još dobivaju 100 funti sedmično – zašto? Da bi godinu dana uživali na moru. “ pa sve do trenutka kada je njeni vršnjaci, domaći, počnu nazivati “ engleskim ološem “ zato što je prihvatila Kosovare i zbližila se sa njima. Druga Hanna, pravim imenom Dževahinja, taj preokret u ponašanju svoje prijateljice dočekati će radosno i sa oduševljenjem: “ Sretna sam što sam ovdje…I pronašla sam Hannu, a da je nisam ni tražila. “ Autor i redatelj nižu primjere tih klišeiziranih predožbi i stereotipa o strancima koji nas ugrožavaju, ukazuju na neodrživost takvih tvrdnji, te dvije djevojke primjerom svjedoče kako je zajednički život itekako moguć i potreban. U Engleskoj, u Europi, ovdje, na Kosovu, bilo gdje na svijetu, samo ne sa onima koji to ne žele, ili, kako to precizno opisuje Hanna sa Kosova: “ …ne želim živjeti s ljudima koji se žele medjusobno pobiti. “ Komad završava potresno i snažno, projiciraju se slike kalvarije kroz koju prolaze migranti posljednjih godina, njihove patnje i strahote kroz koje prolaze podcrtava moćna glazba iz “ Plesa sabalja “ armenskog skladatelja Arama Hačaturjana iz prošlog stoljeća, pripadnika naroda koji je upravo početkom prošloga vijeka i sam prošao kroz Golgotu gotovo do uništenja.

/   mladen    bićanić  /

 

 

Kritika / PINK MOON / Mladen Bićanić

  1. TKT FEST Dani akademskog teatra Tuzla: 27.03. – 02. 04. 2019.

SONGOM  DO  KATARZE

Dario Bevanda: “ Pink Moon “    Režija, izbor scenografskih elemenata i kostima: Saša Peševski    Dramaturgija i izbor muzike: Dario Bevanda    Muzika: VIS Radioaktivno smetljište / kolektiv predstave /    Igraju: Zlatan Školjić, Adis Mehanović, Dina Mušanović i Benjamin Bajramović    Bosansko narodno pozorište Zenica    Praizvedba: 11. 01. 2019.

“ Rock – opera – nešto kao The Wall. Antiutopijska priča epskih proporcija smještena unutar kafkijanskog sistema koji melje ostatke ljudskog roda, s elementima psihodeličnog westerna, trash – horrora, space – opere i gomilom pop – kulturnih referenci. Vrijeme i mjesto radnje – bliska budućnost, postapokaliptična i apokaliptična zemlja. Nakon Trećeg svjetskog rata i razorne epidemije kanibalističkog virusa tajnovita Korporacija ovladava svijetom….lagodan život imaju samo oni koji rade za Korporaciju, ostali žive u bijedi. Devastiranim gradovima haraju motorističke bande, a zbog klimatskih promjena kiša ne prestaje padati. This is the way the world ends. “ Iz tog u dahu izrečenog monologa odličnog Zlatana Školića, na samom početku, saznajemo gotovo sve ono bitno za predstavu “ Pink Moon “ autora Daria Bevande, što je u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, sredinom siječnja, praizvedena u režiji Saše Peševskog. Zamišljena je, dakle, kao hibridna kazališna forma, kao rock – opera, njenim venama proteći će mnoge aluzije, asocijacije i reference popularne kulture, filma i glazbe, prije svega. Mnogo toga je manje ili više prepoznatljivo: “ Ratovi zvijezda “ i njihovi junaci i anti – junaci, snaga sile tamne strane i džedaja, smionih boraca za slobodu i pravdu, poetika Tarantina i “ Pulp Fiction “, apokaliptičan svijet kafkijanskog sazvučja u kojem se bori Mad Max, rock – opera “ Thommy “ – moćan je to, uzbudljiv i potresan koloplet duhovitih scenskih rješenja, redateljskih postupaka, glumačkih kreacija sadržanih u dva paralelna toka kojima se kreće predstava. Na prvoj razini riječ je o skupini mladih, ili više ne tako mladih ljudi, pratimo njihov život, snove, patnju, sreću i bol, tada je to, kako sam redatelj kaže: “ …lična drama u kojoj likovi kroz sukobe dolaze do katarze, a svatko od njih pokušava se osloboditi sopstvenih okova “. Istodobno teče i drugi tok, priprema za originalnu rock – operu, doradjuju se i dopisuju scene i prizori, dodaju nova lica, u njoj bi se trebali pojaviti ti isti mladi ljudi, biti će to njihov veliki iskorak u svijet teatra, umjetnosti, snovidjenja i iluzije kojim će iskočiti iz sumorne svakidašnjice i osvojiti neke nove prostore i slobode. No, želje i snovi su jedno, surova stvarnost sasvim nešto drugo, rasplet će sve njih odvesti do nekih potpuno novih spoznaja i svjetova, da bi, možda pročišćeni, prošavši kroz pad uzdigli se do otkrovenja, što i jeste, kako autori “ Pink Moona “ indirektno napominju, autohtono značenje riječi apokalipsa, na kojoj se, nedvojbeno, predstava temelji.

Dario Bevanda u kazališnom miljeu prepoznat je i potvrdjen kao dramaturg, odigran mu je i dramski prvijenac u sklopu sarajevskog pentagrama “ Na rubu svemira “, a ovo je prvi njegov cjelovečernji dramski tekst, prvi samostalni izlazak na pozornicu. Saša Peševski / 1984. / prvi put se predstavio u duetu sa dramskim piscem Borisom Lalićem u izvrsnom kazališnom projektu “ Mirna Bosna “, njegov “ Pink Moon “ važan je korak dalje u istraživanju redateljske prakse i obogaćivanju, gotovo ukrašavanju njegova redateljskog rukopisa.

Predstava je prepuna tih malih, duhovitih i vrlo precizno iznijansiranih scenskih rješenja, prizora koji dopunjuju ponekad aforistične replike junaka, ali i podvlače ono bitno i važno što Bevanda želi reći u svom komadu. “ Ako nečeg nema više ne mora značiti da je propalo “ gotovo da zvuči kao moto po kojem se odvijaju životi junaka drame, poput krijesnice u ljetnoj noći zaiskri misao: “ …znaš da si star kada svjećice na torti koštaju više nego sama torta “, neugodno vas pogodi rečenica: “…stvarni život nije pretjerano napet, pogotovo ne ovdje. “ Posebna priča su songovi, pet ih je ključnih, svako od likova u zamišljenoj rock – operi nosi jedan od njih, jedan pripada imaginarnom indijanskom plemenu koje se spominje u kontekstu tog dijela predstave, svi su oni zgusnuti i koncizni portreti tih likova, ali i njihove male ispovijesti, rekapitulacije životnih istina i zabluda kojima su se u životu vodili. Čuti ćemo i zanimljive opaske o teatru samom, posebno postdramskom, o dokumentarnom u umjetnosti, nezaobilazan je i kratki opis ratnih zbivanja: “ …nije trebalo dugo da počne pravi rat. Veliko trežnjenje u kojem ćemo se podijeliti na neka druga plemena, nakon što je konjica sa zakašnjenjem došla da prekine klanje. Zakopali smo ratne sjekire, nas preživjele drže odvojeno, zaključane u rezervatima gdje nas kljukaju nekim novim drogama, antidepresivima, sedativima…” Zvuči dosta poznato, zar ne?

“ Pink Moon “, naravno, počiva na glumcima, njihova energija, zanos , polet i draž kojom igraju nose predstavu. Zlatan Školjić, kao i svi u dvostrukoj ulozi, on je Muhamed Muha Palo, neumorni tragač za novim projektima od kojih niti jedan ne uspijeva ali i gitarist Johnny u rock – operi koja bi trebala biti njegovo krunsko djelo, sjajan je u improvizacija, temeljit i staložen u razradi oba lika, Adis Mehanović je Petar Marić Mara, stari rokeraš i droger, sada već na rubu života, muče ga “ krateri u pamćenju “ od svega onog što je isprobao u životu, impresivna rola koja se ne zaboravlja, Dina Mušanović igra Barbaru Marić, njegovu kći, odraslu sa majkom, čežnjivu i ranjivu, studenticu Filmske akademije, koja takodjer, kao i svi likovi, puno toga krije o sebi ali i u sebi i čini to glumački snažno i uvjerljivo, najzad Benjamin Bajramović, u roli starijeg brata Muhinog, on je Abdulah Palo Brada, pragmatičan i čvrsto na zemlji, sklon kompromisu u zadovoljenju vlastitih potreba i želja, ali zato ništa zadovoljniji, njegova igra to svjedoči svakoga trenutka – četvorka je to koja će se, u ovoj važnoj predstavi, koja će vas možda, na trenutke podsjetiti na kazališne projekte Andraša Urbana, itekako pamtiti.

 

/   mladen   bićanić  /