“AGNUS DEI” HOD PO MUKAMA – pozorišna kritika Vojislava Vujanovića

Vujanovic (1)Ansambl Teatra iz Virovitice dragi je gost na TKT festu, možda, najustrajniji u svome prisustvu na njemu. Istovremeno, oni tu dragost i svoju ustrajnost opravdavaju vrijednostima koje očituju svojim predstavama, kojima očuvavaju postignuti dignitet TKT festa koji je postigao kroz 13 godina svoga trajanja.
Sreli smo ih i ovoga puta: predstavili su se dramom «Agnus dei» koju je napisao, režirao i tumačio glavni lik – Ezekijela Igor Golub.
Drama je zasnovana na tako zvanoj razmrvljenoj dramaturgiji, razvedenoj u niz segmenata i svaki segmen ima svoju zaokruženost i za svaki od tih segmenata je bilo potrebno na scenu unositi novi mobilijar: stolice, stolove, šank i ostalo. Neki od tih segmenata iskoračuju iz uspostavljene fabule, šireći sadržajnu lepezu i usložnjavajući osnovni tok radnje. Predstava počinje Prologom, poput antičkih drama, sa biblijskim sadržajem i sa epilogom.
Osnovni tok je oslonjen na sudbinu stožernog lika u predstavi, Ezekijela, njegova stradanja, njegovu hodnju po mukama čija ga putanja, sve češće odvodi do kafanskog šanka i traženja mogućeg smirenja u alkoholu.
Ezekijel je čovjek sklon obiteljskom životu, poštenju i miru što su mu glavni postulati njegove životne filozofije. On ima suprugu i dva sina, ima posao koji mu omogućuje nužnu skrb oko obitelji. Ali, u jednom trenutku, sve se počinje urušavati, survavati u ambis životnih stradanja: jedan mu sin bježi od kuće i ne javlja se, supruga mu umire, a on dobiva otkaz na poslu! On kreće u potragu za poslom, nailazi na somnabulne tirade onih od kojih traži pomoć, odustaje od daljeg traženja i počinje se opijati. Jedino smisleno što mu ostaje: da navraća do humke suprugine i ostavi ružu svoga poklonjenja. Kada mu sinovi (uključujući i onog koji se nenadano pojavio iz Nigdine) ponude pomoć, on je sa indignacijom odbija.
Ezekijal ne dolazi iz biblijske davnine na što asocira njegovo ime, ne dolazi iz bajke, iz neke druge stvarnosti, on u dramu ukoračuje iz same situacije koju proživljava u živom trenutku sopstvene zbilje. Njegovo stradanje je habitus koji su mu navukli trenuci sadašnjice koju oličavaju neznalice, probisvijeti, vagabundi i kradljivci koji su iz bijede uskočili, raznim varkama, u političke i državne fotelje i od kojih se čovjek ne može ničemu dobrom nadati. Opet je teatar pokazao svoju elastičnost, mogućnost da u svoje biće ugradi i tematske slojeve puke sadašnjice, da uspostavi komunikaciju s njom i da očuva svoju unutarnju umjetničku kohezionu energiju.
Igor Golub je ponudio svome liku stasitost svoga bića, unutarnju gordost koja se nemilosrdno lomi pod udarima zbilje, alkohol ga dovodi do somnabulnih stanja u kojima se javljaju pričini iz osobne prošlosti, čak, u tim vizijama mu se pojavljuje i njegova nerođena kćerka koja kaže da se ne ljuti na njega, jer razumije stanje siromaštva koje ga je sprečavalo da omogući njeno rođenje. Scena je potresna i čini se, trebalo ju je i reljefnije obraditi i osloboditi iz nje sav onaj poetski potencijal koji je ona nosila u sebi, ne ostavljati je samo na razini znaka. U svim ostalim situacijama Igor Golub osjećao je onu unutarnju mjeru koju su segmenti nosili u sebi. Poseban je osjećaj ispoljio oblikujući scene koje nisu bile direktno vezane za njegovu osobnost i za svaku od njih imao je dostojnog tumača. Dakako, najplastičnije scene bile su u kojima se pojavljivao Draško Zidar, glumac izuzetnog duhovnog profila, koji iskorištava svoje tjelesne karakteristike sa naglašenim gabaritima, ali i sa svojim glasovnim modulacijama, vibrantnim interpretacijama u koje ulazi opskurnost sadržine koju u sebi nose likovi koje tumači (Biznismen, Političar, ali i kao Gost za šankom, a posebno kao nadriliječnik sa prodajom drangulija pod vidom univerzalnih ljekarija). Sve to, on uobličuje začudnim spontanitetom kao da je upravo sa ulice ukoračio u predstavu. Njegova tumačenja mogli bismo podvesti po determinantu poetskog realizma.
Ono što smo rekli da Igor Golub uspijeva pronaći pravu mjeru trajanja i unutarnje značenjske nabujalosti pojedinih sekvenci, naročito su bile oformljene u scenama u kojima se pojavljuju Ezekielovi sinovi – Adam i Ivan koje je tumačio Mladen Kovačević. Ovaj glumac, mlad, a zreo za teatarske poduhvate, tumačio je svoje likove suzdržano, jedva primjetnom gestom ruku i grimasom lica, pridonoseći, tom suzdržanošću, oblikovanje očevog lika
Propovijednik kojega je tumačio Goran Koši, iako mu može zasmetati dosta nečisto izgovaranje nekih glasova, a mora se priznati da glumci iz Virovitice govore tako besprijekornim hrvatskim govorom koji se, svojim vrijednostima, prelijeva preko rampe i useljava u zajedničko govorno područje, kao bitna kulturna činjenica na koju rijetko nailazimo u kulturi toga jezika, gotovo profetski izgovara svoje prološke i epiloške dionice, sa dinamizmom koji se uzdiže do usklika u trenucima kada završava govornu dionicu sa kadencom «Tako je govorio Jahve». Uvježbanu ravan on je podizao za jednu oktavu govorne punine. Najzad, Monika Mihajlović, kao Maria, Adamova supruga, plasticitetu svoga lika davala je svoju fizičku uglađenost i ljepotu, kao funkciju lika, ali je i scenski znala da odredi svoju stajnu tačku i da izgovori repliku za dovoljno značenjskog reljefa nadvladavajući epizodičnost kojom je njen lik uobličen u dramaturškoj obradi dramske storije.
Glazba je bila jedan od najfunkcionalnijih dijelova rediteljske postavke ove predstave. Ona je ulazila u sama čvorišta predstave i davala jedan drugi, bogatiji značenjski sloj samoj predstavi. Imala je svoj značenjski kôd koji je preplavljivao sve ono što se na sceni zbivalo, ali, istovremeno, izdizala scenska zbivanja do nečega što bismo mogli nazvati – «čarovitim», mističnim i tajnovitim.Bila je to glazba koja, svojim tonskim «vokabularom» govori. Začudo, i glazbeni dio, kao i scenografiju je uredovao Igor Golub, dok je kostime, koji su imali svoje zasebične krojne fakture za neke likove, rješavala Vanda Grba. I svjetlosni partovi, koji su, pretpostavljamo, bili bogatiji u vlastitom prostoru, dovoljno oživljavali prizore na sceni i vajali prisutnot likova u vidnom spektru na sceni, bili su djelo zamisli Damira Gvojića. Sa svjetlosnim efektima zaokružujemo sve vrijednosti koje je iskazao ansambl Kazališta iz Virovitice na 13. TKT festu!

Vojislav Vujanović

 

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *