7. Hronika / Kosa / Mladen Bićanić

  1. TKT FEST – Dani akademskog teatra Tuzla: 27.03. – 02. 04. 2019.

 

HIMNA  LJUBAVI  –  ODA  PRIJATELJSTVU

“ Kosa “: prema motivima istoimenog mjuzikla / autori: dijalog i stihovi: James Rado i Gerome Ragni    glazba: Galt MacDermot /    Redateljica: Dušanka Belada       Učesnici: Fedja Zahirović, Nejla Žunić, Marko Mirković, Amina Halilčević, Marija Novaković, Ermin Avdić, Denis Bajrektarević, Jasmina Ibrahimović, Irina Hajdukov, Azra Šišić, Sadika Kahrimanović, Tarik Rešidbegović, Šejla Hurić, Dino Hukić, Ana Milosavljević, Baris Basut, Zerina Selimović, Adin Bešlagić, Husnija Ćoralić, Mak Redžić, Vedran Savić i Eldar Zubčević    Produkcija: AkustikUm i KultuRevolucija  Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora    Premijera: Narodno pozorište Tuzla  veljača 2019. godine.

Kasne šezdesete godine vrijeme je bunta i otpora mladih protiv svijeta kojim vladaju neke, njima strane i mračne sile, koje ograničavaju ono što im je najsvetije: ljubav, mir, slobodu, bratstvo medju ljudima. Doba je to “ djece cvijeća “, hipi pokreta, koji će u svijetu teatra i filma biti ovjekovječen u dva izuzetna projekta: na  off-Broadwayu, u New Yorku, praizveden je 1967. godine mjuzikl “ Kosa “, punog imena “ Hair – The American Tribal Love – Rock Musical “, dva glumca, James Rado i Gerome Ragni pišu stihove i dijaloge a Galt MacDermot sklada glazbu, a dvanaest godina kasnije, 1979., Miloš Forman režira kultni film istoga naziva. Mnogobrojne su verzije ovog muzičko – scenskog djela na pozornicama širom kazališnog globusa, jedna od njih, premijerno izvedena nedavno, zatvorila je ovogodišnji, 17. TKT Fest.  Producenti su grupacije AkustikUm i KultuRevolucija, medjunarodni je to kazališni projekt sa učesnicima iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, predstavu je režirala Dušanka Belada.

Riječ je o velikoj, ansambl – predstavi, na pozornici su gotovo cijelo vrijeme svi protagonisti, njih dvadesetak, podijeljeni su u dvije grupe, u pozadini su oni koji sviraju i prate glavno dogadjanje, no i oni će u jednom momentu doći na proscenij. U prvom planu, ipak, manja je grupa, njih osam: Fedja Zahirović, Marko Mirković, Marija Novaković, Ermin Avdić, Jasmina Ibrahimović, Sadika Kahrimanović, Ana Milosavljević, Husnija Čoralić i Eldar Zubčević, oni vode igru, oni su jezgro tog hipi plemena koje mladi glumci i glumice, sa energijom koju, naravno, samo mladost može otjelotvoriti na sceni, oblikuju u sazvučju onog vremena i doba u kojem živimo. Jer, nažalost, gotovo sve ono protiv čega se to hipi pleme buni i bori tih, kasnih šezdesetih godina u jednoj američkoj predstavi i dalje je oko nas, ništa se bitno promjenilo nije: ratovi se i dalje vode, mržnja i netrpeljivost spram Drugačijih i Različitih ne jenjava, kolone migranata širom svijeta samo su stravičan dokaz tomu, a ljubav, ta najsvetija dragocjenost oko koje nema i ne može biti kompromisa, barem ne medju “ djecom cvijeća “, i danas biva potisnuta, skrivana, odgurnuta od očiju svijeta i puka.

“ Kosa “ je, naravno, i prije svega, antimilitaristički krik, poziv na promjenu shvaćanja o vrijednostima i prioritetima u životu društva ali i pojedinca, to je posljednji vapaj protiv rata i bezumlja kaosa koji vlada medju ljudima – mladi kazalištarci u ovom projektu to itekako dobro znaju i umiju iznijeti na pozornicu. Njihovih devedeset minuta igre svjedoči o tom stavu i načelu koji nisu naučeni, oni su duboko prožeti njihovim scenskim nastupom, oni igraju to u što vjeruju. Te zablude u kojima živimo, te tlapnje i bludnje koje nam skrivaju jasan i čist pogled na svijet i društvo, izokreću i izvrću sustav vrijednosti u koji bi trebali imati povjerenja, raskrinkaće šaman već na samom početku: “ Ne vidiš zato što si ograničen sa svojih pet čula, a izgubio si svojih 30 spiritualnih čula. Strah nam je postao vodilja, a ne ljubav, naša civilizacija je sazdana na strahu…zaboravili smo da smo duhovna bića a ne samo materijalna bića…” Pobjeći od sebe često je jedina mogućnost da se preživi, mladi regrut to i sam uvidja: “ Ja bih najviše volio da sam nevidljiv – tako nevidljiv mogao bih da idem ulicama, mogao bih da udjem u ljudski um, da vidim šta se tu krije u toj glavi…” No, ljudi ipak nisu nevidljivi, strahote rata i rasne netrpeljivosti ne mogu se potisnuti iz vidnog polja, stvarnost je isuviše okrutna i surova a da bi se moglo prosto zažmiriti i praviti se da ničega nema, da se ništa loše ne dogadja. Kao grom pogadja rečenica: “ Bijeli ljudi ubijaju žute ljude kako bi odbranili zemlju koju su ukrali od crvenih ljudi “ , ta refleksija na američki rat u Vijetnamu, točna i precizna, vrijedi za svaki kutak svijeta, svugdje je netko bijel, netko žut a netko crven, ili crn, ili bilo koje druge boje kože, ali različit od većine i stoga ga treba uništiti, iskorjeniti, da nestane sa lica zemlje.

Protiv toga ustaje “ Kosa “ i njeni mladi protagonisti, rječju, stihom, glazbom i pokretom, to je prepoznala i publika proglasivši je, svojim glasovima, najboljom na netom završenom 17. TeKaTe Festu, priredjenom ove godine pod motom: “ kreativno utočište mladih “.

 

/  mladen  bićanić  /