Kritika / Hannah i Hanna / Mladen Bićanić
- TKT FEST – Dani akademskog teatra Tuzla: 27.03. – 02.04. 2019.
KAKO POMIRITI NAIZGLED NEPOMIRLJIVO?
John Retallack: “ Hannah i Hanna “ Adaptacija, režija i izbor muzike: Miroljub Mijatović Scenografija: Mensur Bogičević Kostimografija: Ena Begičević Videoart: Kerim Demiri Igraju: Adna Hasanić i Tamara Miličević – Stilić Dječja, omladinska i lutkarska scena Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici Premijera: 17. 11. 2018.
Predstava počinje vrlo mirno, gotovo neprimjetno označavajući kojim će tokovima poteći: na pozornici su četiri velike kvadratne kutije – sanduka, u pozadini ekran, na njemu se smjenjuju fotografije i crteži sa ciljem da nas uvedu u priču i upoznaju sa akterima priče čije ćemo živote pratiti idućih 60 minuta. Dvije djevojke na sceni, njih ćemo svo to vrijeme gledati i kroz njihovu igru pratiti njihove sudbine, šesnaestogodišnjakinje, istoga imena ali različitoga porijekla, prezenterice su vlastite priče: na ekranu vidimo panoramu malog mjesta Margate, negdje na morskoj obali Velike Britanije, tamo radnja počinje, ali i Prištine, glavnog grada na Kosovu, odakle sve zapravo potiče, iz Prištine se vuku korijeni svega onog što će se dogoditi u Engleskoj, upoznajemo i lica bliska glavnim junakinjama, njihovu braću, Joea i Albina, dečka engleske tinejdžerice…Čujemo i prvu ogorčenu izjavu te iste djevojke, nepomirljivu spram stranaca: “ Ovo je jebena invazija, cijelo Kosovo je stiglo ovamo preko noći. “ I sada je već sve jasno, sljedećih sat vremena pratiti ćemo kazališnu pripovijest o migrantima, o neprijateljstvu koje njihova sama pojava pobudjuje u sredinama gdje se pojave, saznati postoji li nešto što tu mržnju može ublažiti, ukloniti, omogućiti im da se uklope u taj novi, za njih nepoznati i strani svijet, u kojem neće svakodnevno morati slušati izjave poput: “…nemoj se praviti da si ljudsko biće. “
Riječ je o komadu “ Hannah “ i Hanna “, autor je britanski dramski pisac, kazališni redatelj ali i pedagog John Retallack, ( 1950. ). U Engleskoj je poznat po adaptacijama Shakespearovih djela koje je radio za Oxford Stage Company, a navedena drama praizvedena je 1999. -te godine i jedna je od najizvodjenijih u brojnim teatrima. U Zenici ga postavlja Miroljub Mijatović ( 1970. ), glumac, redatelj, teatrolog i takodjer teatarski pedagog, rukovodi Dječjom, omladinskom i lutkarskom scenom unutar Bosanskog narodnog pozorišta, gdje je predstava lani u novembru i premijerno izvedena. Igraju dvije mlade glumice, obje Zeničanke, praktično vršnjakinje i obje studentice Odsjeka glume Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli: Adna Hasanović prošle je godine i diplomirala, sada je stalna članica glumačkog ansambla BNP, Tamara Miličević Stilić trenutno je na trećoj godini studija, mogli smo je vidjeti i prve večeri festivala u Homerovoj “ Odiseji “ u produkciji Teatra Kabare Tuzla i Studentske scene ADU. Obje postupno grade svoje likove, prolaze zajedno sa njima sve mijene i zamke na tegobnom putu od neprijateljstva do prihvaćanja, uvjerljive su i predane rolama koje tumače.
Zenička predstava tako opisuje dugo putovanje na kojem će dvije mlade djevojke spoznati vlastite zablude, strahove, bol i tugu, ali čežnju i ljubav kojom je primarnu nepomirljivost i izrazito neprijateljstvo moguće prevladati. Engleskinja Hannah učiniće veliki zaokret od svojih prvih riječi: “ Prokleti Kosovari – dodju u Dover, drmnu ti kuću, auto, curu, pune kolica za džaba i još dobivaju 100 funti sedmično – zašto? Da bi godinu dana uživali na moru. “ pa sve do trenutka kada je njeni vršnjaci, domaći, počnu nazivati “ engleskim ološem “ zato što je prihvatila Kosovare i zbližila se sa njima. Druga Hanna, pravim imenom Dževahinja, taj preokret u ponašanju svoje prijateljice dočekati će radosno i sa oduševljenjem: “ Sretna sam što sam ovdje…I pronašla sam Hannu, a da je nisam ni tražila. “ Autor i redatelj nižu primjere tih klišeiziranih predožbi i stereotipa o strancima koji nas ugrožavaju, ukazuju na neodrživost takvih tvrdnji, te dvije djevojke primjerom svjedoče kako je zajednički život itekako moguć i potreban. U Engleskoj, u Europi, ovdje, na Kosovu, bilo gdje na svijetu, samo ne sa onima koji to ne žele, ili, kako to precizno opisuje Hanna sa Kosova: “ …ne želim živjeti s ljudima koji se žele medjusobno pobiti. “ Komad završava potresno i snažno, projiciraju se slike kalvarije kroz koju prolaze migranti posljednjih godina, njihove patnje i strahote kroz koje prolaze podcrtava moćna glazba iz “ Plesa sabalja “ armenskog skladatelja Arama Hačaturjana iz prošlog stoljeća, pripadnika naroda koji je upravo početkom prošloga vijeka i sam prošao kroz Golgotu gotovo do uništenja.
/ mladen bićanić /
Kritika / PINK MOON / Mladen Bićanić
- TKT FEST Dani akademskog teatra Tuzla: 27.03. – 02. 04. 2019.
SONGOM DO KATARZE
Dario Bevanda: “ Pink Moon “ Režija, izbor scenografskih elemenata i kostima: Saša Peševski Dramaturgija i izbor muzike: Dario Bevanda Muzika: VIS Radioaktivno smetljište / kolektiv predstave / Igraju: Zlatan Školjić, Adis Mehanović, Dina Mušanović i Benjamin Bajramović Bosansko narodno pozorište Zenica Praizvedba: 11. 01. 2019.
“ Rock – opera – nešto kao The Wall. Antiutopijska priča epskih proporcija smještena unutar kafkijanskog sistema koji melje ostatke ljudskog roda, s elementima psihodeličnog westerna, trash – horrora, space – opere i gomilom pop – kulturnih referenci. Vrijeme i mjesto radnje – bliska budućnost, postapokaliptična i apokaliptična zemlja. Nakon Trećeg svjetskog rata i razorne epidemije kanibalističkog virusa tajnovita Korporacija ovladava svijetom….lagodan život imaju samo oni koji rade za Korporaciju, ostali žive u bijedi. Devastiranim gradovima haraju motorističke bande, a zbog klimatskih promjena kiša ne prestaje padati. This is the way the world ends. “ Iz tog u dahu izrečenog monologa odličnog Zlatana Školića, na samom početku, saznajemo gotovo sve ono bitno za predstavu “ Pink Moon “ autora Daria Bevande, što je u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, sredinom siječnja, praizvedena u režiji Saše Peševskog. Zamišljena je, dakle, kao hibridna kazališna forma, kao rock – opera, njenim venama proteći će mnoge aluzije, asocijacije i reference popularne kulture, filma i glazbe, prije svega. Mnogo toga je manje ili više prepoznatljivo: “ Ratovi zvijezda “ i njihovi junaci i anti – junaci, snaga sile tamne strane i džedaja, smionih boraca za slobodu i pravdu, poetika Tarantina i “ Pulp Fiction “, apokaliptičan svijet kafkijanskog sazvučja u kojem se bori Mad Max, rock – opera “ Thommy “ – moćan je to, uzbudljiv i potresan koloplet duhovitih scenskih rješenja, redateljskih postupaka, glumačkih kreacija sadržanih u dva paralelna toka kojima se kreće predstava. Na prvoj razini riječ je o skupini mladih, ili više ne tako mladih ljudi, pratimo njihov život, snove, patnju, sreću i bol, tada je to, kako sam redatelj kaže: “ …lična drama u kojoj likovi kroz sukobe dolaze do katarze, a svatko od njih pokušava se osloboditi sopstvenih okova “. Istodobno teče i drugi tok, priprema za originalnu rock – operu, doradjuju se i dopisuju scene i prizori, dodaju nova lica, u njoj bi se trebali pojaviti ti isti mladi ljudi, biti će to njihov veliki iskorak u svijet teatra, umjetnosti, snovidjenja i iluzije kojim će iskočiti iz sumorne svakidašnjice i osvojiti neke nove prostore i slobode. No, želje i snovi su jedno, surova stvarnost sasvim nešto drugo, rasplet će sve njih odvesti do nekih potpuno novih spoznaja i svjetova, da bi, možda pročišćeni, prošavši kroz pad uzdigli se do otkrovenja, što i jeste, kako autori “ Pink Moona “ indirektno napominju, autohtono značenje riječi apokalipsa, na kojoj se, nedvojbeno, predstava temelji.
Dario Bevanda u kazališnom miljeu prepoznat je i potvrdjen kao dramaturg, odigran mu je i dramski prvijenac u sklopu sarajevskog pentagrama “ Na rubu svemira “, a ovo je prvi njegov cjelovečernji dramski tekst, prvi samostalni izlazak na pozornicu. Saša Peševski / 1984. / prvi put se predstavio u duetu sa dramskim piscem Borisom Lalićem u izvrsnom kazališnom projektu “ Mirna Bosna “, njegov “ Pink Moon “ važan je korak dalje u istraživanju redateljske prakse i obogaćivanju, gotovo ukrašavanju njegova redateljskog rukopisa.
Predstava je prepuna tih malih, duhovitih i vrlo precizno iznijansiranih scenskih rješenja, prizora koji dopunjuju ponekad aforistične replike junaka, ali i podvlače ono bitno i važno što Bevanda želi reći u svom komadu. “ Ako nečeg nema više ne mora značiti da je propalo “ gotovo da zvuči kao moto po kojem se odvijaju životi junaka drame, poput krijesnice u ljetnoj noći zaiskri misao: “ …znaš da si star kada svjećice na torti koštaju više nego sama torta “, neugodno vas pogodi rečenica: “…stvarni život nije pretjerano napet, pogotovo ne ovdje. “ Posebna priča su songovi, pet ih je ključnih, svako od likova u zamišljenoj rock – operi nosi jedan od njih, jedan pripada imaginarnom indijanskom plemenu koje se spominje u kontekstu tog dijela predstave, svi su oni zgusnuti i koncizni portreti tih likova, ali i njihove male ispovijesti, rekapitulacije životnih istina i zabluda kojima su se u životu vodili. Čuti ćemo i zanimljive opaske o teatru samom, posebno postdramskom, o dokumentarnom u umjetnosti, nezaobilazan je i kratki opis ratnih zbivanja: “ …nije trebalo dugo da počne pravi rat. Veliko trežnjenje u kojem ćemo se podijeliti na neka druga plemena, nakon što je konjica sa zakašnjenjem došla da prekine klanje. Zakopali smo ratne sjekire, nas preživjele drže odvojeno, zaključane u rezervatima gdje nas kljukaju nekim novim drogama, antidepresivima, sedativima…” Zvuči dosta poznato, zar ne?
“ Pink Moon “, naravno, počiva na glumcima, njihova energija, zanos , polet i draž kojom igraju nose predstavu. Zlatan Školjić, kao i svi u dvostrukoj ulozi, on je Muhamed Muha Palo, neumorni tragač za novim projektima od kojih niti jedan ne uspijeva ali i gitarist Johnny u rock – operi koja bi trebala biti njegovo krunsko djelo, sjajan je u improvizacija, temeljit i staložen u razradi oba lika, Adis Mehanović je Petar Marić Mara, stari rokeraš i droger, sada već na rubu života, muče ga “ krateri u pamćenju “ od svega onog što je isprobao u životu, impresivna rola koja se ne zaboravlja, Dina Mušanović igra Barbaru Marić, njegovu kći, odraslu sa majkom, čežnjivu i ranjivu, studenticu Filmske akademije, koja takodjer, kao i svi likovi, puno toga krije o sebi ali i u sebi i čini to glumački snažno i uvjerljivo, najzad Benjamin Bajramović, u roli starijeg brata Muhinog, on je Abdulah Palo Brada, pragmatičan i čvrsto na zemlji, sklon kompromisu u zadovoljenju vlastitih potreba i želja, ali zato ništa zadovoljniji, njegova igra to svjedoči svakoga trenutka – četvorka je to koja će se, u ovoj važnoj predstavi, koja će vas možda, na trenutke podsjetiti na kazališne projekte Andraša Urbana, itekako pamtiti.
/ mladen bićanić /
17. TKT Fest nastavlja predstavom Hannah i Hanna
Predstavom Pink moon, autora Daria Bevande u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, sinoć, 29.03.2019, je na sceni Teatra kabare Tuzla upriličena treća festivalska večer 17. TKT Fest-a koja je bila spoj muzike i dramske radnje. Glumac iz predstave Zlatan Školjić istakao je da mu je mnogo drago što je nakon dugo godina zaigrao na sceni Teatra kabare Tuzla gdje je zapravo i započeo igranje. Glumci su istakli da im je najzanimljiviji dio u radu na predstavi bio upoznavanje s instrumentima, gdje su pojedini, iako prije nikad nisu niti jedan svirali, naučili koristiti u okviru izvedbe predstave. U predstavi su ostvarili uloge Zlatan Školjić, Adis Mehanović, Dina Mušanović, Benjamin Bajramović.
Večeras će se s početkom u 19 30 izvesti predstava HANNAH i HANNA, autora Johna Retallacka, u režiji Miroljuba Mijatovića nastaloj također u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Hannah i Hanna, „govori“ o dvije šesnaestogodišnje djevojke, koje su se spletom okolnosti našle u različitim pozicijama: jedna je izbjeglica, migrant, a druga pripadnica domicilnog stanovništva. Migrantkinja je s Kosova. Radnja se dešava u gradu Margate u Velikoj Britaniji, u periodu od jeseni 1999. do proljeća 2000. godine. Ali, može to biti i druga zemlja, bilo koja, i drugi grad, bilo koji. Mogu to biti i drugo dvoje tinejdžera, bilo kojeg porijekla, rasne, nacionalne i rodne pripadnosti.
Napomena* U predstavi se koristi stroboskop (u trajanju dvaput po 20 sekundi), koji može izazvati napad kod osoba oboljelih od epilepsije.
U nedjelju biće izvedena predstava STAKLENA MENAŽERIJA autora Tennessee Williams u režiji Dražena Ferenčine koja je nastala u produkciji Gradskog kazališta Joza Ivakić Vinkovci iz Hrvatske.
Sve informacije i rezervacije ulaznica možete dobiti na broj telefona Teatra kabare Tuzla 035/264-733 ili na facebook stranici Teatra kabare Tuzla. Svoje ulaznice možete preuzeti svakim danom u terminu od 12 do 19 sati na biletarnici Teatra kabare Tuzla (Hotel Tuzla).
Pokrovitelji Festivala su Ministarstvo za kulturu, sport i mlade TK, Fondacija za muzičke, scenske i likovne umjetnosti Sarajevo, Grad Tuzla i Solana Tuzla. Sponzor Festivala su: Cvjećara ‘’Ruža’’ Miladije i Zdravljak Saranda, Tuzla.
Kritika / Seksi rublje / Mladen Bićanić
- TKT Fest Dani akademskog teatra Tuzla: 03 – 02.04. 2019.
JESAM JA TEBI JOŠ UVIJEK SEXY ?
Michele Riml: “ Seksi Rublje “ redateljica: Lea Anastazija Fleger Prevoditeljica i dramaturginja: Dora Golub Scenografkinja: Marta Crnobrnja Kostimografkinja: Vanda Grba Igraju: Vlasta i Igor Golub Premijera: Kazalište Virovitica 28.09.2018.
Dugogodišnja suradnja Teatra Kabare Tuzla i Kazališta Virovitica, kako na planu razmjene predstava tako i koprodukcija – rada na zajedničkim projektima, dovela je do gostovanja te kazališne kuće druge večeri 17. TKT Festa sa predstavom “ Seksi rublje “ kanadske dramske spisateljice Michele Riml u inscenaciji mlade zagrebačke redateljice Lee Anastazije Fleger. Michele Riml prvi put se pojavljuje na nekoj od hrvatskih pozornica: rodjena je 1967., prvi komad “ Suveniri “ piše već sa 17 godina, iza nje je već 14 dramskih djela ukotvljenih uvijek na onoj tako fluidnoj i nezamjetnoj granici izmedju komedije koja plijeni vrckavim humorom, ponekada i britkim društvenim komentarom i realistične gradjanske drame. Drame su joj prevedene na sedam jezika, prirodom posla usko je vezana uz Simon Fraser University ( Vancouver – British Columbia ) a igra se, osim kod kuće, u teatrima Kanade, i na kazališnim scenama SAD -a, Meksika, Novog Zelanda, a u Europi na Islandu, u Litvi, Njemačkoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj ali i u našem susjedstvu, u Sloveniji. Komad “ Seksi rublje “( u originalu “ Sexy laundry “ ) napisala je 2002. godine, deset godina kasnije dodaje nastavak, “ Henry and Alice: into the Wild “, sa istim junacima, sredovječnim bračnim parom koji se suočava sa kriznim godinama u svojoj vezi ali i životu uopće, i sa tim komadom, što se može igrati kao jednočinka ili kao dvočinka, postiže internacionalni uspjeh.
“ Seksi rublje “, u vrlo dobro pogodjenom prijevodu Dore Golub, ujedno dramaturginje u predstavi, režiju potpisuje Lea Anastazija Fleger, novo ime medju mladim hrvatskim redateljicama, komad je upravo o tomu: kako, nakon 25 godina braka, nastaviti dalje, što se to u tom za ljudski život ipak dugom periodu, sve promijenilo, preoblikovalo, izgubilo ili nestalo, koliko smo još privlačni jedno drugom, što učiniti da, ako više nismo, to opet postanemo? Stoga i pitanje iz naslova: “ Jesam ja tebi još uvijek sexy? “ kao da sublimira sve njihove dvojbe, nedoumice i pitanja koja će te noći, jednog vikenda odabranog za osamu i seks u nekom trendi hotelu koji odiše “ istočnjačkim dizajnom i zapadnjačkim senzibilitetom “ postaviti jedno drugom. U tome dragocjenu pomoć, barem tako misli Ona, pružiti će im zadaci i vježbe iz prigodnog priručnika “ Sex za neznalice “, to je ta spasonosna slamka za kojom će posegnuti ne bi li svoj intimni život vratili u neka stara, dobra vremena kada su se još strastveno i mladenački voljeli. Jer, kaže Suzana, sklona fantazijama i nekom drugačijem, bogatijem i uzbudljivijem životu: “…nema ništa loše u tome da se ponekad proba nešto novo. “ A ON – Zdravko, pragmatični inženjer gradjevine, pun frustracija svakodnevice, rezignirano će zaključiti: “…male stvari ponekad imaju ogroman utjecaj na cijelo čovječanstvo. “
Frustriran i razočaran neuspjehom na poslu, gdje ga uvijek netko pretekne kada je riječ o unapredjenju, primjećuje: “ Danas se sve svodi na trenutno zadovoljenje. A znaš šta se dogodi kad jedan čovjek dobije trenutno zadovoljenje – onda drugom čovjeku kažu, neka se strpi još nekoliko godina, doći će red i na njega. Doći će red na mene – jebo te…” I tu Michele Riml neprimjetno prelazi iz neobavezne komike vodviljskog, na trenutke kabaretskog sazvučja u točan, britki društveni komentar, svog junaka iz zabavne komedije u trenu prebacuje u nad čovjeka zapitanu realističnu gradjansku dramu. Slično se dogadja sa Suzanom, koja nemoćna da se odupre naborima godina koji i na njenom tijelu ostavljaju traga, usporedjuje sa dožibljajem starosti kod muškaraca i žena: “…A zašto se muškarac smije zapustiti? I još uvijek očekivati od svoje žene da bude sexy, mršava, lijepa i zainteresirana za njega? Ne razumiješ, muško si, imaš sreće, s tobom je drugačije. Ti postaješ samo šarmantniji, na neki način privlačniji, a ja samo starim. Posvuda je tako: filmovi, internet, reklame – muškarci mogu biti ružni i debeli i stari – a žene uvijek moraju biti mlade, lijepe, bujne, sexy…”
Kao finale u tom otporu teroru mladosti, ljepote, svježine tijela koje ne smije, poput cvijeća, uvenuti, glavna će se junakinja, igra je vrlo iznijansirano i uz punu usuglašenost i stopljenost nje i lika koji tumači, Vlasta Golub, kriknuti: “ Radi se oosjećaju da si živ, to hoću osjetiti. U što sam se ja pretvorila? U što smo se mi pretvorili? Dovela sam te ovamo da vidim što je od nas ostalo. “ Zdravko, suprug, rola Igora Goluba, vrlo dobro uklopljena u duh i atmosferu komada, smiruje njen ispad: “ Ništa nije onoliko dobro koliko može biti – ništa ne ispadne onako kako bismo mi htjeli. To je život. Ali to smo mi gradili, za to nam je trebalo 25 godina, to smo bili mi: to su temelji, zidovi, žbuka, cigla, krov – dobro, možda ti se ne svidja fasada, ali to smo sve bili mi. “ Stari inženjer čvrst je na svom terenu, ništa ga ne može iznenaditi.
Michele Riml piše tečno i pitko, njeni su junaci prepoznatljivi i dobrodošli gosti, kao da ih već odavno poznamo, čak i sebe, ako smo iskreni, prepoznati ćemo u njima. Mlada redateljica prepušta sve glumcima, bez većih intervencija u dramski narativ, sve se odvija prirodno, očekivano, prelazi iz smijeha u plač, iz radosti u bol i tugu, vapaj za prošlim i nepovratnim i mirenje sa onim što jeste i tako mora biti teku uporedo, isprepliću se i opet razdvajaju, baš kao u životu. Možda je to najbolje izraženo u replici pragmatičnog Zdravka koji će na pitanje supruge Suzane: Zašto smo drugačiji, mudro odgovara: “ Zato što smo stariji. Unatoč svemu što nas jebena popularna kultura uči – ljudi ipak stare.“
/ mladen bićanić /
Kritika / Odiseja / Mladen Bićanić
- TKT Fest – dani akademskog teatra Teatar Kabare Tuzla 27.03. – 02.04. 2019.
ODISEJ OTVORIO FESTIVAL
“ Moja kazališna domovina su trenuci susreta s gledateljima koji svake večeri dolaze u našu dvoranu, iz najrazličitijih dijelova moga grada, da bi nas podržali i s nama podijelili nekoliko sati, nekoliko minuta. Na tim jedinstvenim trenucima gradim svoj život, tu prestajem biti ja, prestaju moje osobne patnje te se iznova radjam i shvaćam značenje umijeća bavljenja kazalištem: doživjeti trenutke čiste i prolazne istine, gdje znamo da je ono što govorimo i činimo pod scenskim svjetlima, istina koja odražava ono najdublje i najosobnije u nama. Moja kazališna zemlja, moja i mojih glumaca, satkana je od tih trenutaka gdje za sobom ostavljamo maske, riječ i strah da budemo dostojni kazališta dok se držimo za ruke. “ Riječi su to kubanskog redatelja i dramatičara Carlosa Celdrana, upućene gledateljima širom kazališnog globusa povodom 27. ožujka, Svjetskog dana teatra, ujedno datuma kada je, prije 17. godina, pokrenut u Tuzli TKT Fest, dani akademskog teatra što će se ove godine, od sinoć pa sve do drugoga travnja, a pod motom “ kreativno utočište mladih “ odigrati u dvorani Teatra Kabare Tuzla.
Nimalo slučajno na to putovanje fascinantnim svjetovima kazališne umjetnosti poveo nas je najveći putnik, lutalica i avanturist svih vremena, domišljati Odisej. Drevna vremena antičkih junaka, bogova i smrtnika, nimfi, kiklopa i sirena oživljena su kroz inscenaciju odabranih pjevanja Homerovog istoimenog epa – ne slučajno, kažem, jer tuzlanska Akademija dramskih umjetnosti, pa tako i Teatar Kabare Tuzla, u suradnji sa Studentskom scenom Akademije, već godinama izrazitu pažnju posvećuju njegovanju kazališnog postupka i izraza kojima se takva djela – miljokazi europske i svjetske književne i civilizacijske baštine donose, u novom i suvremenom duhu i čitanju, na pozornicu. Odiseja, Ilijada, Eneida, ali i pradavni Gilgameš naslovi su predstava izvedenih u ovom teatru koji o tomu svjedoče, mladi glumci i glumice, još studenti, uz pomoć svojih profesora – mentora iznijeli su u tim produkcijama lavovski dio posla. Višestruko je to vrijedan posao: kanonskim djelima udahnjuje se novi život, osvjetljava ih se kroz prizmu koja pomno razotkriva njihova skrivena, često nedostupna pa i zagonetna značenja i poruke, ujedno potvrdjujući staru istinu da i u njima, mada poteklim i nastalim u još ipak preddramsko doba, u vremenu mita, predanja i legendi, itekako postoje već čvrsto ucrtani obrisi i strukture na kojima će se, kroz stoljeća koja će uslijediti, izgraditi teatar kakav danas poznajemo.
Te “ trenutke čiste i prolazne istine “, kako ih doživljava Celdran, u “ Odiseji “ Teatra Kabare Tuzla i Studentske scene ADU, igraju studenti III godine Glume pod mentorstvom Vlade Keroševića i Damira Mahmutovića, predstava je praktično njihov autorski projekt u svim segmentima, od scenografije, scenskog pokreta, odabira glazbe, kostima, maske. Gradjena je, uvjetno rečeno, na tri razine, prvu čine bogovi, drugu sile prirode, pod uplivom bogova, treću ljudi – smrtnici. I mjesto zbivanja može se slično podijeliti: ključne odluke donose se na Olimpu, tragičan usud glavnog junaka zbiva se na moru, krvavi rasplet odigraće se na krajnjem cilju Odisejevih lutanja, njegov je to otok Itaka odakle je i krenuo u desetljetnu avanturu svoga života.
Igra se sa puno energije i mladalačkog zanosa, mnogo pažnje poklonjeno je tijelu i pokretu, sve su to zasade fizičkog teatra okrenutog i oslonjenog na muzičku pratnju, no ne iznevjerava se ni riječ, ona je ipak okosnica cjelokupne predstave, Homer iz antičkih vremena obraća dobu današnjem.
Upravo stoga, da ne bi bilo zabune, u trinaestoj minuti, nakon košmara koje Odisej i njegovi suputnici prolaze u svojim pustolovinama, nakon tog neverbalnog dijela predstave što se priklanja umjetnosti performansa, javlja se Zeus, “ nad vladarima vladar prvi “, Homer ga donosi u punoj veličini i uznositosti, on je taj koji će odlučiti o sudbini Odiseja, da li i kada se može vratiti na rodni otok. Uzrok patnje i lutanja Odisejevih je uvreda drugom bogu, Posejdonu, zato što je oslijepio njegovog ljubimca, kiklopa Polifema, taj grijeh mora se ispaštati dok bogovi, Zeus prije svih, ne odluče drugačije. Zeus, Posejdon, Atena, o njima sve ovisi na planu odluke, no Odisej, Penelopa i Telemah, medju smrtnicima, oni su koji djeluju, oni će svrgnuti raskalašene prosce koji opsjedaju Odisejev dom i dovesti do konačnog, naravno krvavog, raspleta. Mlade glumice i glumci sa treće godine Akademije dramske umjetnosti u Tuzli vrlo se dobro snalaze u tim herojskim rolama, oni pod maskama igraju bogove, čas su mornari, čas pijani prosci, sirene i nimfe, božanska i smrtna stvorenja tog pradavnog doba u kojem, kao ni danas, često ne odlučujemo sami o onome što je zaista važno u našim životima. Igraju: Aleksandar Ševo, Alma Hasanbašić, Armin Filipović, Asja Grabić, Borislav Matović, Faruk Beganović, Hasan Sušić, Ida Tursić, Irma Zukić, Luka Spasojević, Mirza Mujagić, Mirza Pinjić, Nikolina Gagić i Tamara Miličević Stilić, četrnaestoro talentiranih i predanih mladih ljudi na pragu svoje sopstvene odiseje nespoznatim stazama magične umjetnosti teatra.
/ mladen bićanić /
17. TKT Fest 2019. nastavlja komedijom ”Seksi rublje”
”Ako je biser ures ljepote onda su mladi glumci i glumice ukrasi na tom biseru. Ako je kultura biser života onda je umjetnost teatra ukras na tom biseru.”
Na svečanom otvaranju 17. TKT Festa ovim se riječima obratio publici umjetnički direktor Teatra kabare Tuzla, Vlado Kerošević, pozivajuće prisutne na pozorišni sadržaj tokom Festivala ističući važnost uloge igranja mladih glumaca na sceni. U holu teatra publika je imala priliku pogledati i pozorišno dokumentarnu izložbu u realizaciji Srđana Vukadinovića posvećenu umjetničkom radu Zijaha Sokolovića. Na sceni su studenti glume I godine ADU Tuzla, Samina Mujkanović i Adi Omić, pročitali Poruku povodom obilježavanja Svjetskog dana teatra koju je ove godine napisao Carlos CELDRÁN, Kuba.
Premijernim izvođenjem predstave ODISEJA autora Homera u režiji Vlade Keroševića proslavio se ujedno i sedamnaesti rođendan Teatra kabare Tuzla, koji domaćom koprodukcijom s ADU Tuzla nastavlja pružati mladima priliku za profesionalnim angažmanom i igranjem na sceni. U predstavi su ostvarili uloge studenti III godine ADU Tuzla: Armin Filipović, Tamara Miličević-Stilić, Faruk Beganović, Irma Zukić, Borislav Matović, Alma Hasanbašić, Hasan Sušić, Luka Spasojević, Mirza Pinjić, Nikolina Gagić, Ida Tursić, Asja Grabić, Mirza Mujagić. Asistent režije: Damir Mahmutović. Ton i svjetlo: Nermin Brković.
Večeras, s početkom u 19 30, odigrati će se predstava ”Seksi rublje”“ autora Mishele Riml, režija: Lea Anastazija Fleger, igraju: Vlasta Golub i Igor Golub u produkciji Kazališta Virovitica, Hrvatska.
Drama kanadske autorice Michele Riml dobro je skrojen komad na žanrovskom razmeđu komedije i drame; napisan je da zabavi, ali i omogući emocionalnu identifikaciju s glavnim likovima, supružnicima u pedesetim godinama života, roditeljima troje djece, poljuljanima u pouzdanju u svoje životne izbore i odluke, nostalgičnima, možda i pomalo poraženima. Iza naizgled trivijalne seksualne frustracije i vrckavih svađica u maniri američke screwball komedije skrivaju se duboka tjeskoba, tuga zbog minulog vremena, nezadovoljstvo rutinom posla i obiteljskih odgovornosti, strah od smrti.
Sve informacije i rezervacije ulaznica možete dobiti na broj telefona Teatra kabare Tuzla 035/264-733 ili na facebook stranici Teatra kabare Tuzla. Molimo cijenjenu publiku da na vrijeme preuzmu svoje rezervisane ulaznice, najdalje 60 minuta prije zakazanog termina izvođenja predstave, u suprotnom organizator ima za pravo da ih distribuira dalje prije početka predstave. Svoje ulaznice možete preuzeti svakim danom u terminu od 12 do 19 sati na biletarnici Teatra kabare Tuzla (Hotel Tuzla).
Pokrovitelji Festivala su Ministarstvo za kulturu, sport i mlade TK, Fondacija za muzičke, scenske i likovne umjetnosti Sarajevo, Grad Tuzla i Solana Tuzla. Sponzor Festivala su: Cvjećara ‘’Ruža’’ Miladije i Zdravljak Saranda, Tuzla.
Dobro nam došli.
