ZAGUBLJEN U SOPSTVENOM LABIRINTU

Naći se u sopstvenom labirintu, spuštati se urvinama vlastitog krvotoka i ostati nijem pred pitanjem: ko sam ja? I ostati sam sebi nepoznat i stran. Ostati nepomirljiv sa samim sobom! To je temelj na kojem je zasnovan predložak za predstavu ONA , rađena u koprodukciji Narodnog pozorišta «Toša Jovanović» iz Zrenjanina i Akademije umetnosti iz Novog Sada. To je, kako je zapisano u afiši, «autorski projekat, komad koji je nastao po motivima dramskog teksta ‘Hana i Hana’ i međusobnim preplitanjem tekstova sa ženskih blogova koje smo uobličile u dramsku strukturu». Na uobličenju predloška radilo je nekoliko aktera. Sama zamisao je potekla od Mie Knežević koja će se pojaviti i kao rediteljica, a uz nju će na tekstu raditi i Jelena Đulvezan i Mina Milošević. Glumački par bile su: Jelena Đulvezan i Alisa Lacko. Tumačiće raspolućene dijelove jedinstvenog lika kome su dale ime «Hana».
Radnju storije činili su sukob svijesti i podsvijesti. I kad god bi racionalni princip – svijest, pokušao da razumije svijet i u sebi i okolo sebe, javljala se, iz tamnih prostora te svijesti, iz podsvijesti, drugačiji odgovor, oponiranje svjesnoj strani čovjekova bića.
Hana je žena tridesetih godina i, nakon saobraćajnog udesa, krenula je u potragu za sopstvenim identitetom. Misao se ne da smiriti, ona se lomi, proživljava krize i na koju god stranu krene, druga strana nudi drugačiji vid spoznaje. Dan je prepun opterećenja nizom trivijalnih radnji i žena, i neosjetno, postaje rob od prvog trenutka buđenja i pripremanja za izlazak u svijet, do povratka kući smorena i slomljena od svega sa čime se morala suočiti i nadvladati da bi se mogla održati u životnim virovima koji su je razgolićavali. A ispod toga sloja trivijalnosti pojavljivale su se i druge zahtjevnosti – žudnja za ljubavlju, za majčinstvom, za ljubavnikom i za mužem. Ali sve te žudnje za sopstvenim ostvarenjem traže svoje koncesije, koncesije čiji je cilj: prevesti ženu u drugo stanje, u stanje u kome bi se žudnja za ostvarenjem preobrazila u stanje postvarenja, iskoristivosti i tada se u biću pojavljuje onaj drugi, koji se buni i stvara unutarnji razdor.
Akterke predstave su svoju igru prevele u neku vrstu melodijske skaske u dosta suženom tonskom rasponu molske intonacije, čiju okosnicu čine njihova tijela prekrivena samo donjim vešom, koja se lome, prepliću, stvarajući i svojevrsne scenske figure, kao metafore unutarnjih duhovnih stanja. Samo pokatkad, javio bi se neki reskiji ton, kao kad iz kamena izbije iskra, zaiskri i nestane. Stoga je, u svakom trenutku, trebalo iscizelirati svaki izgovoreni ton, naći mu pravu emotivnu mjeru, ali i značenjsku okosnicu preko koje bi trebalo uspostaviti komunikaciju sa gledalištem, a, istovremeno, ne narušiti unutarnje melodijski sklad, bitan faktor utemeljenja igre. I bilo je, istinski, zanosno kako su te dvije akterke održavale zamišljenu ravan mekote i analitičkog rastvaranja svakog unutarnjeg kompleksa, ali, isto tako, uobličavati sintetičku cjelinu iz koje i jeste zračila ona melodijska toplina, svođena u scenske figure, čunove u kojima su Jelena Đulvezan i Alisa Lacko provodile svoju Hanu kroz životna iskušenja, kroz Scile i Haribde svih izazovnosti kojima je trebalo odoljeti. Jedno od najizazovnijih iskušenja kada njihova junakinja pristane na izazove svoga Princa, poda mu se i, pokušavaju naći opravdanje za svoju izgubljenu nevinost, optužujući svoga Princa, mladića Danijela, da ju je silovao, mada svjesni dio njenog bića pokušava da ga opravda, dok onaj Mefisto ustrajava u optužbi da ju je Danijel silovao.
Predstava je imala za cilj da se vine do onih slojeva osviješćenosti u kojoj bi zaiskrila svijest o tome što je identitet žene, a, u stvari, oni su oblikovali divnu skasku o unutarnjem trvenju svijesti i podsvijesti, oblikovali, zapravo, scensku skasku satkanu od mekih niti melodijskih žuborenja od kojih su istkivane scenske figure i davale onaj vizualni kvalitet kojim su oblagorođivale gledalište na Dvanaestom TKT festu u Tuzli, a, za uzvrat, ono je, to gledalište, ispratilo njih sa scene dugim aplauzom.
Bila je to divna kadenca za okončanje Dvanaestog TKT festa ove 2014. godine kojem je prijetila opasnost da bude ukinut zbog nedostatka sredstava. Međutim, zahvaljujući samim glumcima, na prvom mjestu Zijahu Sokoloviću koji je poručio Vladi Keroševiću da ne prekida ovu divnu tradiciji pa makar nastupio i bez ikakvog honorara. Umjetnost pokušava naći odgovor i na gotovo nepremostive prepreke. Divno!

Vojislav Vujanović
04.04.2014.

Kolumne Vedrane Rudan, provokativne po općem mišljenju, a, u stvari, duboko proživljene, doživjele su i svoje scensko osmišljenje. Potrudili su se za to glumac Zijah Sokolović, ali kao dramatizator i reditelj i glumica Olivera Baljak kao izvođač.

Skoro dva sata je ova glumica ispisivala svoje smisaone kružnice na sceni Tuzlanskog Kabare teatra, i činila to u uzvijorenom ritmu, bez zastoja, poneseno, preuzimajući na svoja pleća sve one zamisli koje su, u tekstualni dio ugrađivali i Vedrana Rudan i Zijah Sokolović.

Vedrana Rudan je ispisivala svoje kolumne i vremenskoj sukcesiji i Zijah Sokolović, i pored svoga dugogodišnjeg scenskog iskustva, ali i svoje invencije, uspio je u njima pronaći one kontinualne niti kojima se dokinula njihova parcijaliziranost i uspostavilo jedinstvo radnje i jedinstvo onog unutarnjeg toka svijesti kojom su nadvladavani hijatusi između pojedinačnih cjelina, kako ih je Vedrana ispisivala u svojim dnevničkim zapisima. Međutim, izvan ucjelovljivanja ovih zapisa ostala je mogućnost uspostavljana dramaturškog luka, sukcesija zbivanja bila je osnova na kojoj je zasnovan scenski predložak, zbivanja, uobličena u tekstualnu cjelinu, prevedena su u scenske sekvence, i to je, možda, bio dodatni napor koji je morala nadvladati glumica Olivera Baljak da bi predstava imala svoju ucjelovljanost i svoju zaokrušenost.

Predstava se razvijala u značenjskoj ravni i, bez uspostave unutarnjeg njihovog gradiranja, i mogućnosti da se jedno duhovno stanje izvodi iz predhodnog, stanja u kome su se već uspostavljane pretpostavke za oblikovanje novog vida emotivnih postulacija: Olivera Baljak je morala skokom prelaziti iz stanje u stanje, u svaku sekvencu unositi onu energiju kojom je započinjala prethodnu sekvencu. U tom smislu se povremeno služila mikrofonom, ali je, u najvećem dijelu, morala direktno prelaziti iz sekvence u sekvencu dajući svojoj izvedbi mozaičan karakter, svaka sekvenca je imala svoj drugačije emotivno obojen kamenčić kojem je morala očuvavati njegovu autohtonu boju, ali, istovremeno, naći prirodno mjesto da se ne naruši cjelovitost kompozicije. I ona je to činila gotovo maestralno čineći svoje prelaze iz jedne istine u drugu najekspresivnijim zanosim svoje igre, obrubljivala svoje duhovne kamenčiće najživljim trenucima u kojima su se zrcalila dva snopa svjetlosti – snop onog proživljenog i snop novog koje je nahrupljivalo u njen iskaz. Sukobi njihovih paradoksalnosti isijavali su emocije koje su udvostručavale njenu izražajnu silinu dovodeći njene istine do spoznajnog usijanja.
A svako od tih usijanja osvjetljavalo je jednu stranu kompleksa, jednu potresnu istinu onoga što se zove – Žena. A filozofema iz koje su se razvijale te istine, sa pijedestala Muškarca, nazivana je, sa pijedestala muškarca, pežorativnim nazivom – Kurva.

Gotovo je nerazmrsiv splet svih mogućih aspekata iz kojih je Olivera Baljak pokušavala osvijetliti bît žene, njenu opstojnosti i njenu filozofiju življenja. Ti aspekti su se nizali u slijedu događanja koja se nisu mogla ukloniti iz dramaturške obrade predloška, ali su pojedini od njih zaskali prethodno izrečeni aspek, ili su se usijecali jedni u druge, a svi skupa su imali svoj tragički ishod.
Žena je – istina trpnje, podložnosti, strijepnje i iščekivanja reakcije muškog principa. Taj odnos muškog i ženskog principa Olivera Baljak je dovela do klimaksa u pitanju definicije ubojstva. Religija, Veliki sudija, okvalifikovala je abortus ubojstvom. A ubojstvo je kažnjivo, ono se žigoše i sa pravnog i sa moralnog stanovišta. A kada muškarac ubija čovjeka na ratištu, onda njegova ubojstva bivaju okvalificirana – herojstvom!
Žena je uvijek u iščekivanju, muškarac se pojavljuje kao da dolazi iz magline, otvori se u povodu nekog izuzetnog blagdana, ili za Osmi mart! S druge strane, ona odgaja djecu, strijepi nad njihovom sudbinom, njihovim školovanjem i svim drugima aspektima koji se pojave na osi života, na njenim plećima je sve, ona se izbezumljuje u mreži života i ne može se osloboditi te mreže!

Sve je to izgovarala Olivera Baljak u ognjici uzvijorenih emocija, silovitim kretnjama, i zažarenim govorom, krećući se kružnicama svojih silovitih glumačkih uzvijorenja, trošeći se do posljednjih atoma fizičke snage. U slobodi njenih izričaja, kristalizirala se puna snaga životnosti, ne prezajući, čak, ni od korištenja onog vokabulara koji se, u svakodnevnim relacijama, naziva lascivnim, a kojima se, zapravo, i izriče puna istina životnog smisla. Oni čija duhovna «prefinjenost» teško podnosi, napuštaju gledalište! Ipak, ono što je najvažnije: u ovoj predstavi, jesu ona smisaona čvorišta jeste ono magično izvorište iz koge je Olivera Baljak izvodila svoje zamamne stvaralaške parabole koje su gotovo opsjenjujuće djelovale na one dijelova gledališta koje i jeste bilo zainteresirano za spoznaju istine o čeni, bez skrivanja i bez predrasuda.

I suočavalo se sa istinom moćne glumačke kreacije kojom je Olivera Baljak zadivila one ljubitelje teatra koji su svoju znatiželju vezivali za Teatar «Kabare iz Tuzle.

Tuzla, 3. 4. 2014.
Vojislav Vujanović

Pretposljednja noć 12. TKT Festa obilježena je promocijom Monografije Teatra Kabare Tuzla pod nazivom UMJETNIČKI BUNT I ISTRAJNOST KAZALIŠNOG DJELANJA autora Srđana Vukadinovića i Vojislava Vujanovića, u kojoj posebno mjesto zauzima stand up komedija kao jedan novi umjetnički bunt koji je sveprisutniji u produkciji Teatra Kabare Tuzla. Nakon promocije ovogodišnje Monografije, izvedena je predstava KURVA.

Ulaznice za predstavu KURVA autorice Vedrane Rudan, u režiji Zijaha Sokolovića i izvođenju glumice Olivere Baljak su bile rasprodane na samom početku 12. TKT Festa.

U knjizi, nastaloj kao zbirka kolumni pisanih za tjednik „Nacional“, Kad je žena kurva/Kad je muškarac peder, Vedrana Rudan nastavlja se baviti svojim stalnim temama kao što su nasilje nad ženama, mačizam i primitivizam, odgoj djece, nametnuti obrasci ponašanja u konzervativno-tradicionalnom, katoličkom društvu, siromaštvo i politička korupcija, kult mladosti i ljepote nametnuti kroz medije…
Iskreno i šokantno, tužno i smiješno, realno i bizarno, sve se to miješa u Vedraninom rukopisu u kojemu njeno pero namjerno i dalje zabada u neuralgične tačke društva.

Završnicu 12. TKT Festa obilježiće NP Toša Jovanović iz Zrenjanina i Akademija Umetnosti Novi Sad, premijerom predstave „ONA“ autorica Đulvezan, Milošević, Knežević. Režiju potpisuje Mija Knežević, dok u predstavi igraju Jelena Đuvezan i Alisa Lacko

Pisana nepretenciozno, drama Lutza Hübnera «Ispad» nije davala dovoljno mogućnosti ni  glumcima da  se razmašu u svojim  stvaralačkim htijenjima prilikom  njene scenske realizacije.  Sve se odvijalo u ravnim linijama, bez istinskog sukoba i bez punijeg naznačenja kontekstualnih vrijednosti za osmišljenje unutarnjih značenja.

Storija je zasnovana na sukobu nastavnika i učenika, sukobu, u biti bizarnog, mada tako čestom u suvremenom obrazovnom sustavu i kod nas, a i u svijetu. Učenik završnog razreda svoga školskog obrazovanja traži od nastavnika geografije trojku da bi sa uspjehom završio svoj obrazovni krug i, kada nastavnik odbije zahtjev, učenik, po prirodi agresivan i opsjednut boksom, udari je. Nastavnica, pak, prebačena iz prethodne škole u novu školu, utonula je u svoje depresivno stanje i iz straha za svoj ugled, već donekle poljuljan samim premještajem, odustaje od tužbe, čak, osjeti se ponukanom da pomogne učeniku da savlada gradivo i da dobije prolaznu ocjenu. Učenik taj njen gest pogrešno protumači i počne prema njoj iskazivati erotske pobude. U tom «sukobu interesa» odvija se dalji tok radnje u koju se počinju uplitati i drugi akteri, učenikov otac, grub prema sinu pa svoj bijes iskaljuje i na učiteljicu. Pa i djevojka učenikova šalje učiteljici neuljudno pismo zbog koga je učenik premlati. Učiteljicu je tumačila Aleksandra Demše, a učenika Goran Koši.

Likovi su tipizirani. Istina, lik Aleksandre Demše posjeduje izvjesni svoj scenski razvoj. Na početku, ona stoji pred publikom, i iz unutarnje depresije počinje neku vrstu ispovijesti o svojoj zlehudosti, da bi, nakon učenikova udarca, ta stanje pogruženost biva uvećano i u njoj se javlja dilema da li da prijavi učenika ili da mu oprosti. A kada se odluči da mu pomogne umjesto da ga optuži njeno lice blagih crta u koje se useljavaju početni akordi skrušenosti, pomalo očvršćuje i poprima odlučniji karakter. Kasnije, pri kraju radnje, kao da se počinje priklanjati i učenikovim erotskim intencijama.

Na drugoj strani, junak Gorana Košija se jedva primijetno pomakao iz svog početnog stanja iskazivanja agresije kroz boksersku igru rukama, čijim potencijama ih prevodi iz znaka u kliše i trivijalizaciju. Doduše, pri kraju predstave i on doživljuje izvjesnu i emotivnu i mentalnu preobrazbu.

Aleksandra Demše je igrala stišanim tonom, prožetim ispovijednom intonacijom. Bilo je u toj stišanosti i ispovijednosti određene spontanosti i blage mekote, onih, dakle, elemenata u čije se unutarnje duhovno stanje moglo vjerovati. Pogotovo u njeno osjećanje izgubljenosti i nesnalaženja u realnom svijetu. U ta njena emotivna stanja ugrađivala je cijelo svoje biće, od svoje fizičke stature do ljupkosti lica i izražajnih očiju i sigurno je, kada bi bila u situaciju da sve te svoje kvalitete ponudi nekom punijem scenskom liku da bi gkedatelji imali prilike vidjeti jednu snažnu heroinu romantičnih opredjeljenja. Goran Koši je glumac zadatka i njegov repertoar je gotovo neiscrpan. On posjeduje živu motoriku, njegovo je kretanje scenom impulzivno i energično i kakav god bi se scenski zadatak postavio pred njega, on bi ga ostvario u granicama izrazite korektnosti. Nažalost, u ovoj predstavi stvaralačke snage i jednog i drugog aktera ostale su u nagovještaju.

Vojislav Vujanović

Teatar «Malih stvari» Zijaha Sokolovića čiji je tematski sloj imenovao terminom «Međuigra od 0 – 24», jeste svojevrsna vivisekcija dana, onog njegovog sloja u koji čovjek ne ulaže svoju svijest tokom njegovog proživljavanja, ili, ga skriva od očiju drugih. Mogli bismo njegov teatar identificirati u drugom formulacijom: to je « hronika dana», ogledalo u kojem se ogledamo kao u kaleidoskopu, i prepoznajemo se kao da se prvi put susrećemo sa sobom, vidimo se u onom sloju životnih ovještalosti kojima ispunjavamo taj dan, vidimo se kao u konkavnom ogledalu. I smijemo se. Smijemo se svome trivijalnom opredmećenju, onom svome dijelu koji se odvija između «krupnih» stvari, za koje vjerujemo da su te «krupne» stvari pravo lice naših trajanja u vremenu, dok «međuigre» prepuštamo vremenu da ga nosi sa sobom kao nepotreban talog, da bismo opet, sljedećeg dana, činili to isto i tako u beskraj. Te trenutke zaustavlja Zijah Sokolović u njihovom protoku, razvija ih u sekvence ili u motive, slaže ih u hronološki red, bez dramaturške parabole, održavajući ih u istoj ravni, ravni priče u koju su, nekad, smiještani trenuci onih zbiljnih stvari kojima su naši preci pridavali specifično važenje za naše održanje. Zijah Sokolović je otklonio taj sloj životnih važenja, spustio svoju stvaralačku sondu za sloj ili dva dublje u našu zbilju i tamo, zapravo pronalazio ona značenja u kojima se zrcalilo ono istinski zbiljno kroz čije se paučinaste niti provlačimo i – trajemo.

Teatar Zijaha Sokolovića spada u komički teatar. On se može ugraditi i u Aristotelovu shemu, da komedija govori o niskim stvarima. Pa ipak, postoji i izvjesna razlikovna distinkcija: Aristotelove «niske stvari» su one stvari koje stoje u opreci sa «visokim stvarima», stvarima u kojima čovjek pokazuje svoju dostojnost u sušeljenju sa preprekama koje mora savladati da bi osmislio svoje trajanja. «Male stvari» Zijaha Sokolovića ne posjeduju takav svoj korelat, one su slobodne, vezane, vrlo često, za naš vegetativni životni sustav. I to je sfera pune čovjekove slobode i, možda, komična kadenca i nastaje tamo gdje se čovjek sučeljava sa svojom apsolutnom slobodom, ničim nepatvorenom.

 U traganju za tom apsolutnom čovjekovom slobodom, Zijah Sokolović je morao spustiti svoju sondu i u onaj sloj proživljenja dana, koji skrivamo od javnosti, zadržavajući ga za sebe, kao za neprikosnoveno intimno pravo, kao da ono i ne pripada životu. To je opredmećenje svoje slobode u porodičnoj ložnici, kao da se skriva iza sedam Semiramidinih velova. I – morao je u svoj vokabular smjestiti i one lekseme koje, obično, zovemo lascivnim, ili, još dublje, nepristojnim. Zijah Sokolović ih izvodi na čistinu autentičnog života, koristi se njima kao i sa svim drugim leksemima, skida s njih zmijski svlak skarednosti i one  počinju sijati i svojim foničkim sustavom i svojom smisaonom puninom sa jasnom poantom komičnog.

 Pa ipak, ako postavimo pitanje o tome što je, u stvari, u «pripovijedanju» Zijaha Sokolovića komično, odjednom ćemo se naći na besputici. Da li je komično u teatru Zijaha Sokolovića u sadržaju njegovih pripovijednih dionica, koje on strogo kontrolira i satom, ili u nečemu drugom. Opit može biti izuzetno jednostavan: kada bi neko drugi pokušao da nam govori o onome o čemu govori Zijah Sokolović, da li bi sve to bilo podjednako smiješno kao i kod Zijaha Sokolovića? Sigurno je da bi takva «priča» izazvala čak i odiozu, naš unutarnji otpor. Znači li to da se komično ne nalazi u sadržaju motiva, već u – interpretaciji Zijaha Sokolovića. I shvatićemo: komično se nalazi u jeziku Zijaha Sokolovića!

Jezik Zijaha Sokolovića ničim nije kodifikovan. I tek kad ga Zijah Sokolović podredi svojoj stvaralačkoj magiji, kada ga on, svojom ingenioznošću, svede u određeni sustav, samo, jedino njemu dostupan, kada formulira svoju rečenicu bitno drugačije od zvaničnih kodifikacija, posebno u onim trenucima kada je on izgovori dopola i ostavi je otvorenom, prekinutom ali sa intuitivnim doslućivanjem da je njena znakovna mjera sasvim dovoljna, da se u tim prekidima kondenzira značenjska vrijednost i, kada bi je izgovorio do kraja, ona bi poprimila deskriptivne valere, postala opisna, dekorativna. Do prekida Zijah Sokolović je dao dovljo izvorne energije koja njegovu rečenicu dovodi do njenog značenjskog ushîta svakom gledatelju dovoljno dostupnih da je razumije. Slijedi, potom, novi postupak – da bi njegova rečenica stekla referencu umjetničke punine, on je boji valerima svojih glasovnih modulacija uvodi u osobeni ritam izgovora, u zaošijanost koja se uzdiže do istinske zažarenosti ili ga spušta do zamuklosti i stvori polje praznine u koju, potom, smješta svoj osmjeh, katkada vrlo diskretan, ali ponekad i istinski otvoren, pa rukama prekrije lice, ili izvede neku drugu kretnju, čak i poskoči iz stolice u koju je smješten, jedini rekvizit koji, uz mikrofon, koristi u svojoj teatarskoj simfoniji – i tada se dogodi  prasak komičnog koje se otjelotvoruje u gledalištu. Ostaje spoznaja: komično je u jeziku, koji je apsolutno vlasništvo stvaralačkog genija Zijaha Sokolovića, njegovih modulacija i premodulacije u koje zbija sadržaje svojih motiva i kada se ti sadržaji rasprsnu pod presijom jezičkih formulacije, eksplozija smijeha započinje, koja ga nikad ne izdaje, ma gdje manifestirao svoj teatar «Malih stvari» koje je sveo u formulaciju « Međuigra od 0 -24».

Ima u leksemu «međuigre» i izvjesne kozerske igre, u kojoj nas Zijah Sokolović malo žacne, da svoj smijeh obogati i blagim ironijskim uklonom.

Tuzla, 1, 4. 2014.

Vojislav Vujanović