Pozorišna kritika: “Naši dani”

Naši dani

OD GROTESKNOG DO TRAGIČNOG

VujanovicZvuči nevjerojatno: beogradski glumac Radoslav Milenković je nastupio na ovogodišnjem 12. TKT festu u Tuzli sa svojom monodramom «Naši dani» i to je bilo njeno hiljadu četiristo i pedeset osmo izvođenje! Pa ipak, u njegovom nastupu nije bilo ni traga od zamora ili opuštenosti: krupne graške znoja su se slijevale niz lice, ali u njegovoj igri nije bilo zastoja, njegove su se kretnje slijevale u ritmičke cjeline, nabrekle od svježine, kao da ih je izvodio na premijernoj izvedbi, njegove govorne parabole su, u suglasju sa sadržajem motiva, poprimale drugačije intonativnno sazvučje, da bi se, potom, skladale u široku orkestraciju intonativnih valera, a svaki valer je nosio u sebi drugačiju karakterološku oznaku uvedenog lika u storiju, čime se stjecao dojam o prisutnosti čitavog orkestra aktera. A akteri, dovedeni u takav položaj i sa jasnim svojim unutarnjim karakterološkim oznakovljenjem, pričali su neobičnu povijesnicu o jednom narodu ili, kako umjetnik kaže, o jednom plemenu koje je živjelo svojim specifičnim životom, izvan svjetskih regula, u kojem se običan čovjek obznani kao sveopće čudo.

Predložak za svoju monodramu je načinio od satira Radoja Domanovića i od socijalno – kritičkih pjesama Vlasislava Petkovića Disa. Doba, koje je uokvireno u monodramsku partituru, jeste doba vladavine dinastije Obrenovića.

Dramaturško rješenje je postavljeno u vidu putovanja. Putnik, rođen u ničim odredljivoj Nigdini, osim po nostalgičnoj očevoj priči koji se našao izvan okvira svoje domovine, dolazi do nekih dviju rijeka i zastaje pred gradom koji se, u daljini, ukazuje u izrazitoj bjelini i naziva ga «Belim gradom». Aluzija nije ničim skrivena, otvorena je i direktno čitljiva. Na obali rijeke upoznaje ribara koji, osobitim načinom govora, onim lalinskim načinom širenja nekih vokala i pomjerenim akcenatskih udara od onih na koje smo navikli, i tu već počinju iznenađenja koja, u nekim asocijativnim impulsima, podsjećaju na one od kojih je Džonatan Svift gradio svoje putopisne priče.

Svojom pojavom u gradu izazvao je sveopće zaprepaštenje: bio je – običan, bez ikakvog odličja na sebi. To je među građanima Beloga grada izazvalo zaprepaštenje, dok su pored njega prolazili ljudi prekriveni odlikovanjima, neki su morali i kolica vući da bi mogli demonstrirati cjelinu svojih odličja. Brzo su ga okitili, a onda je krenuo na upoznavanje ličnosti koje su vršile razne državničke funkcije. U ovim dionicama monodrame dosta se jasno prepoznaju dionice iz Domanovićevih satira, oni razorni dikcijski udari koji su se duboko zarivali u obrenovićevsku vladarsku epohu, a u čijem je scenskom obličju Radoslav Milenković pronalazio onu karakterološku izvornost kojom se čitava epoha prepoznavala u svojoj istinskoj autohtonosti. Radoslav Milenković je, ubjedljivošću svakog svog izraza, svake geste i svakom govornom modulacijom, unoseći, ponekad, u igru i neku «caku» koja bi trebalo da osjenči i prvitanu osobenost nekog junaka, « coktanjem « usnama ili nekom karakterističnom gestom, najčešće, uzdizanjem hlača, oblikovao profile svojih «junaka» u svoj njihovoj primitivnosti. Sve je to poprimalo karakter spontanosti u igri Radoslava Milenkovića, ali i izuzetno poznavanje vremeneskog perioda iz koga je na scenu izvodio svoje junake.

Glavna žaoka je bila usmjerena u ona bolna mjesta društvenog bića u kojima se ogledala ljenost, nebriga, neukost, osionost i bezočni vid iživljavanja nad narodom iz kojega se oslobađao i najniži stepen primitivizma. A narod je sve to prihvatao bez roptanja, čak sa tolikim stepenom podaništva da je previjanje kičme bio osnovni «modus vivendi». Domanovićeve invektive je Radoslav Milenković transponirao u sopstvenu zgađenost upućenu i tom podaničkom društvenom mentalitetu. Motiv sa oformljenjem opozicije zvuči potresnom grotesknošću, pa čak i odrunošću. I upravo se tu ogleda ona čistota misaonih preokupacija Radoslava Milenkovića, čistota koja se čini neiscrpnom i koja omogućuje glumcu da je toliko puta ponovi i da joj stalno očuvava impuls svježine. Iz ukupnog kolopleta, motiv sa žigosanjem ljudi, groteskno se uzdiže do tragičnog i time se ova storija i okončava.

1497648_630152257047091_1857316412_n

U glumčevoj rapsodiji je, u izvedbenom smislu, teško uspostaviti neki hijerarhijski odnos između unesenih motiva u svoju skasku. Kroz ovoliko opetovanja u izvođenju svoje monodrame, Milenković je, čini se, svaki put, radio na cizelaciji pojedinog motiva da bi ga doveo do pune njegove kristalizacije, do onog stanja kada motiv prelazi u drugo svoje agregatno stanje, u neku vrstu amblema i, danas, kada ga gledamo po 1458. put, mi, zapravo, gledamo zbir amblema u koje je pretočena povijest jednog naroda. Nominalno, ta amblematika jeste vezana za obrenovićevsko doba, to i sam umjetnik naznačuje na kraju predstave aklamativnim iskazom i to je, možda, jedina dionica u Milenkovićevoj scenskoj igri, kojoj nismo povjerovali. Nismo povjerovali iz iskustva koje smo sami proživjeli. Pa ipak, treba da se uklonimo tom sopstvenom osjećanju da bismo sačuvali onu moć scenskog govora kojom nas je ovaj glumac oblagorodio i kome predstoji još dovoljno vremena da mnoge nove generacije oblagorodi snagom svoga stvaralačkog umijeća. Umijeća kojim se predstavio nastupom na Dvanaestom TKT festivalu, ove 2014. godine.

U skromnoj afiši, na previjenom parčetu papira A5 navedena su 82 grada u kojima je ovaj umjetnik do sada nastupao, među njima je najviše gradova iz Hrvatske i Srbije, nekoliko gradova iz Slovenije i 12 gradova u inozemstvu, od Moskve i Petrograda, preko Ciriha, Bazela i Lucerna do Malmea, Geteborga, Lunda, Egera i Budimpešte.

U afiši je otisnuto nekoliko ulomaka kritičkih zapisa različitih pozorišnih kritičara. Mi ćemo se poslužiti ulomkom iz kritike Avde Mujčinovića, štampane u «Politici ekspres» u Beogradu:

 « Radoslav Milenković sačinio je koherentan satirički kolaž koji na svojstven način govori o našem mentalitetu i glupsti. U tumačenju teksta Milenković se nije držao tradicionalnog kazivanja monodrame, već je tokom izvođenja, da bi razbio jednoznačnost, koristio dijalošku formu pa samim time formirao različite tipove u predstavljanju ovog odličnog ostvarenja».

Tuzla, 31. 3. 2014.

Vojislav Vujanović

Bravurozna Milenkovićeva izvedba “Naših dana” po 1458 put

Predtsva “Naši dani” autora Radoja Domanovića, sinoć je na 12. TKT Festu po 1458 put izveo odlični Radoslav Milenković.

Predstava “Naši dani” nastala je 1984. godine u vrijeme kada je Milenković bio na odsluženju vojnog roka u Derventi.

Iako u predstavi igra samo Radoslav Milenković, publika je imala priliku da kroz njegovu glumu vidi preko trideset likova koji nas vode kroz Domanovićeve “Naše dane”.

Više o odličnom glumcu Radoslavu Milenkoviću i predstavi “Naši dani” pogledajte u video hronici četvrtog dana 12. TKT Festa.

Obavještavamo cijenjenu publiku XII TKT Festa, da su rasprodane ulaznice za predstave “Međuigra od 0 – 24” Zijaha Sokolovića koja je na repertoaru 12.TKT Festa 31.03.2014.godine u 17:00 i 19:30 sati, kao i za predstavu “Kurva” autorice Vedrane Rudan u izvođenju Olivere Baljak, koja se igra u srijedu 02.04.2014. godine u 19:30 sati.

Pozorišni kritičar Vojislav Vujanović o predstavi “Otelo”

Otelo – SUSRET SA NOVIM OTELOM

(U izvedbi Mostarskog teatra mladih 1974. na dvanaestom TKT festu u Tuzli 2014.)

VujanovicPrincip na koji je Sead Đulić oslanjao svoj teatar, od samih početaka, prije četrdeset godina, bio je: biti nekonvencionalan, poput Brechta i njegovog epskog teatra. Bio je na to i prisiljen jer se nikada nije vezivao za neku etabliranu ustanovu, oko sebe je okupljao mlade ljude koji su, upravo u njegovom teatru stjecali prva scenska iskustva, tražio načina kako da im ponudi bitna znanja o tajnama teatarske umjetnosti, a potom da ih uvede u igru, u stvaralački čin. Nije krenuo uobičajenim putem da imaginaciju početnika zarobljava u profesionalne okvire, očuvavao je svježinu njihove invencije i  čistotu njihove duše, da njihovim stvaralačkim impulsima pronađe one formulacije kojima će se, sami, iz svoje nutrine vinuti do stvaralačke magije! I svaka je njegova predstava bila nova o formulacija koja je proistjecala iz susreta te njihove duhovne čistote i unutarnjih dramaturških pulsacija koje je djelo nosilo u sebi. I, vrlo brzo, njegov se teatar sam kodificirao kao institucija i, eto, već četiri desetljeća on u svome teatru razvija drugi i drugačiji teatarski jezik, avangardan u svojoj biti, prihvatan od mnogih upravo po svježini svoga govora, po snazi izražajnosti do koje je dospijevao, po utemeljenju jednog posebnog povijesnog rukavca kojim je obogaćena povijest bosanskohercegovačkog teatra, a, ako bismo sebi dozvolili veću slobodu, rekli bismo da je on, svojim novootkrivenim formulacijama unosio impulse avangardnosti i u bivšim jugoslavenskim prostorima. Avangardne pojave imaju svoj vijek trajanja: bljesnu, unesu u okoštalo mišljenje nove zanose i – potom se ugase. Teatar Seada Đulića nije bio takve sudbine: prebolovao je sve nedaće, pa i one ratne, nastavio da okuplja mlade ljude i da im omogućuje afirmaciju i, danas, kada se među mladima nalazi i veliki broj akademaki obrazovanih glumaca, prostor stvaralačkih sloboda se još više širio. Do danas. Do posljednje predstave koju smo u prilici gledati. Do njegove postavke Shakespearova «Otela».

Ali, vezano za izvedbu «Otela» treba reći još nešto: Niko, ili rijetko se ko tako često hvatao u koštac sa Shakespearovim teatrom kao – Sead Đulić. Kroz njegovu stvaralačku uobrazilju prošao je i «Macbett», i «Hamlet», sada i «Otelo», ali je postavljao i neka komediografska Shakespearova djela i uvijek postizao začudne uspjehe! Sve bi to trebalo svesti u jedno jedinstveno očište, sagledati svu širinu zbivanja koja su se odvijala, najprije, u okviru Mostarskog teatra mladih ili, popularno, u teatru MTM, a danas njegov teatar nosi naziv «Mostar Teatar mladih 1974.».

Izvedba «Otela» opet nudi pregrštu novih iskustava. Adaptaciju i dramaturšku obradu je načinila Ljubica Cica Ostojić, profesorica na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti i značajna bosanskohercegovačka pjesnikinja. Treba naglasiti ova dva njena atributa jer se oba oplođuju u njenom radu na adaptiranju brojnih djela koja su se pojavljivala i na sceni Đulićeva teatra, ali i na sceni Sarajevskog ratnog teatra ( SARTR). U svoje adaptacije ona unosi živi nerv svoje teorijske upućenosti u svoj posao, a svojim pjesničkim nervom ona svojoj adaptaciji obezbjeđuje unutarnje mekotu, u suglasja koja njenom radu obezbjeđuju nesvakidašnju suptilnost i melodiku koja je jedino i mogla dolaziti u njene adaptacije kroz onaj poetski naboj kojim se obznanjuje svaki pjesnik od evidentne snage. A taj poetski naboj i inspirira Seada Đulića kada krene u scensku obradu njene adaptacije.

U postavci «Otela» Sead Đulić je sugerirao činjenicu da jedna scenska izvedba i ne počinje postavkom samog predloška u kome se glumci kreći opijeni unutarnjim njegovim vrijednostima, kako je to uobičajeno, već nizom predradnji koje prethode osnovnom činu. On otvoreno pokazuje da scenska postavka počinje izborom ansambla koji će biti angažiran i u izvedbi, prepoznavanje predispozicija u pojedinom glumcu za određenu ulogu i u tom rasporedu ponekad dolazi i do sukoba budući da uvijek ima glumaca koji nisu zadovoljni sa dodijeljenom ulogom, da bi svaki želio da bude više Otelo nego Cassio, da bi neko više volio da bude Cassio nego Brabantio itd.

S druge strane, Sead Đulić ne dozvoljava da se akter saživi sa svojom rolom, da se izgubi u njegovim egzistencijalnim, emotivnim ili moralnim spletovima; on insistira na očuvanju moguće distance između glumca i lika koji treba tumačiti, a tu distancu čini svijest glumca o svojoj ulozi, čak, u jednom trenutku će Sead Đulić zaustaviti tok predstave, skupiti glumce i propitati ih u kojoj mjeri oni poznaju lik koji tumače. To je izuzetna hrabrost reditelja, ali Sead Đulić, u magnovenom trenutku, dosluti kada to može učiniti a da se ne naruši unutarnji kontinuitet same predstave. Time se udvaja i naš zadatak da prosuđujemo i konstituciju svijesti glumca o sebi, a, istovremeno, i svijest o liku koji tumači. U predstavi Seada Đulića glumac nije pasivni princip ili puki objekt koji podaje svoje biće da se na njemu, kao pergamentu, ispisuju htijenja i autora drame i reditelja, on je – sustvaratelj predstave i time udvostručuje vrijednosne komponente same predstave. Moći likova se kondenziraju u sopstvenu istinu kojoj glumac daje sebe u vidu razvijene sopstvene svijesti! Glumac nije žrtva istine koju je autor drame utkao u svoj lik, nije, da ponovimo, pasivni princip, on sebe u predstavi aktualizira time što amalgamira istinu svoga bića sa istinom lika, da bi se iz toga razvila parabola onoga što smo nazvali –svijest glumca.

S druge strane, glumac nije vezan za tekstualni predložak u svome fabularnom toku, na scenu se iznosi onaj krucijalni trenutak u kojem se zbiraju sve znečenjske silnice djela i, potom, taj krucijalni trenutak razvijaju u zbir metafora dok se on ne iskristalizira do onog stanja kada on počne isijavati iz sebe ona značenja kojima se oznakovljuje unutarnje stanje čovjeka koji se, u vlastitom životu, ne uplete u mrežu takvog jednog problema. U «Otelu» je to ljubomora. A zatim slijedi pitanje: šta je to ljubomora? Da li je to urođeno stanje čovjekovo ili se ono stječe dok se čovjek provlači kroz splet «sila nemjerljivih»? Iz toga slijedi i drugo pitanje: ko je podložan padu u mrežu ljubomore? Glumci sami odgovaraju: podložan je povodljiv čovjek koji nema u sebi sigurno uporičte za samoobranu. Shakespeare je učinio Otela velikim scenskim likom jer je karakterološki udvojena ličnost: na bojnom polju je heroj bez premca, u privatnoj sferi on lako upada u mrežu spletaka i svoju slabost dovodi do zložina, do tragičnog. Glumac ne proživljava tragiku svoga lika, on je, svojom prisutnom sviješću, pročišćava i pokazuje je sa distance svoje razvijene svijesti.

Još jednu novinu je Sead Đulić ugradio u ovu svoju predstavu. On nije reditelja poslao u mirovinu nakon što je završio svoju postavku, on ga, istina, povlači na marginu, ali i sa margine on se uključuje u tok predstave, dirigira, kao što je to činio veliki poljski reditelj Kantor, postavlja nove zahtjeve ako su glumci krenuli nekom stranputicom, korigira mogući raniju postavku, unosi se u predstavu svojom emotivnom zaokupljenošći koja ga dovodi do stanja i da glas podigne.

Inače, rediteljevo prisustvo se očituje na još jedan način: svojom bujnom rediteljskom invencijom, on mizanscen razvije do magije ili do rituala, glumci žive vrlo naglašenom dinamikom, njihove se mizanscenske linije sijeku, spliću i prepliću i u tim sjecištima formiraju metafore, pune unutarnjeg ritma i melodijske uskovitlanosti. U te svoje metafore ugrađuje i neke elemente koji bivaju uvedeni iz spoljnjeg svijeta, kao neke kese sa vodiom ili kanistere. Glumci igraju svoju vrtešku s njima, stvaraju atmosferu začudnosti, koja poprima i elemente dijaboličnog, prizivijaći, u dalekom odzivu, na Magbettove suđaje. To nije samostalni značenjski sloj predstave, ali potpomaže da uspostavljene metafore dobiju na svojoj ekspresivnosti.

Jedna je metafora posebno izražajna: Otelo je u potpunoj vlasti Jagova spletkarenja i reditelj izlijeva svoju gorčinu zbog te Otelove slabosti i natiče mu na vrat zlatni povodac koji, sa druge strane, drži Jago i povlači ga po svojoj volji. Lik Otela se spušta do grotesknog! On je rob. Ili i više: on je beslovesno biće koje je svoj životni smisao spustio do psećeg povodca.Najzad, reditelj je uklonio onu Shakespearovu rasnu distinkciju.

Najmoćnija metafora je načinjena sa banjom koju je izveo na scenu, poput Dushampa koji je takvu banju postavio na jednoj izložbi kao likovni eksponat. Banja će biti napunjena vodom i u njoj će Otelo izvršiti svoj gnusni čin – zadaviti Dezdemonu. Tako formuliranom metaforom Sead Đulić je postigao vrhunac ekspresije.

Glumci su besprijekorno ispunjavali rediteljeve zahtjeve: kretali su se žustro scenom i time podizali dinamiku scene, čak su neki možda donekle i preigravali i pomalo remetili ukupan ugođaj.

U predstavi je bilo angažirano nekoliko glumaca, sada akademski obrazovanih, što je reditelju omogućilo da postavlja zahtjeve sa više slobode nego što je to ranije činio. Otela je tumačio Robert Pehar, Jaga Rok Radiša, Cassija Bojan Kolopić, Rijad Gvozden je svoj angažman utrostručio – Tumačio je Brabantija, Dužda i Biancu, Dezdemonu je tumačila Ajla Hamzić i Emiliju Amra Prutina. Najrazigraniji među njima je Rijad Gvozden, čak donekle sklon i blagim kalamburima, dok je Rok Radiša svoga Jaga učinio krajnje uvjerljivim, unoseći u svoju repliku određeni spontanitet kroz čiju se koprenu teško proviđalo njegovo spletkarenje, Bojan Kolopić je održavao ustrajnu vertikalu vojničkog ponosa iako se priklanjao Dezdemoni da mu isposluje čin za koji je vjerovao da mu pripada. Robert Pehar je provodio svoga Otela kroz maglinu zabluda u koje ga je uvodio Jago, šutljivo se pokoravao i gubio sebe na sceni do golog privida. Amra Prutina, pored slijepe službenice Dezdemonine, ona je pokazivala i izvjesne erotske zazive prema Otelu i pokušavala ga zavesti razgolićavanjem ( diskretnim) svojih grudi.

Ajla Hamzić je unosila u predstavu svoju prozirnu mekotu i suptilnost koja se oličavala u ljepoti njenog lika, i, ponekad, i sama ličila na Shakespearovu tragetkinju. U činu davljenja je uistinu ispoljavala istinsku snagu izražajnosti, podvrgnuta torturi čovjeka koga je voljela. Ona je simbol onog šeksperijanskog udvajanja situacije u kojoj se našla: predanost ljbavi i prhvatanje žrtve muževljeve bezpčnosti. Šinila je sa toliko unutarnje šistote da ju je teško bilo odvojiti od šeksperijanske tragetkinje, mada je u sebi nosia i punu snagu samosvijesti, samosvijesti koja je, sama po sebi, postajala jedna metzafora

Bila je ovo jedna od najmoćnijih predstava koje su izvedene u dvanaestogodišnjem trajanju ovog festivala.

Tuzla, 30. 3. 2014.

Vojislav Vujanović

1458 izvođenje predstave “Naši dani” Radoslava Milenkovića

Tuzlanska pozorišna publika, večeras će na XII TKT Festu moći pogledati kultnu predstavu “Naši dani” u izvođenju izvanrednog Radoslava Milenkovića.

Predstava “Naši dani” do sada je odigrana 1457 puta, dok je na tlu BiH imala samo jedno izvođenje i to prije 30 godina u Brčkom.

Tekst je napisao Radoje Domanović, dok adaptaciju režiju i igru potpisuje i izvodi Radoslav Milenković.

“Naši dani ” je predstava koja na 12. TKT Fest dolazi iz Proces teatra iz Beograda.

Rezervaciju ulaznica možete izvršiti na broj telefona 035 264 733

Ne propustite!

OTELO Mostarskog teatra mladih 1974 oduševio tuzlansku publiku – VIDEO

Sinoć (subota 29.03.2014.godine) je na 12. TKT Festu izvedena predstava “Otelo” Vilijema Šekspira, u režiji Seada Đulića i izvođenju Mostarskog teatra mladih 1974.

Zanimljiv koncept koji na sceni, ali i u odabiru glumačke ekipe postavio reditelj Đulić, publici ne dozvoljava da “Otela” prihvati onakvim kako je to Šekspir napisao, nego nudi i dodatna razmišljanja o svakodnevnim ljudskim manama ili navikama.

Odlične glumačke kreacije na sceni su iznijeli Robert Pehar, Ajla Hamzić, Rok Radiša, Amra Prutina, Bojan Kolopić i Rijad Gvozden.

Večeras na programu 12. TKT Festa je predstava “Naši dani” Proces teatra iz Beograda, u izvođenju glumca Radoslava Milenkovića.

Pozorišna kritika Vojislava Vujanovića – SPLET MONOLOŠKIH PARTITURA

Svi su oni bili vođeni nekim interesom da bi se našli pred stanicom, i sve je te njihove interese presjekla granata.

Tako je priču o svojim junacima započela Emina Goletić, spisateljica čije ime nije poznato u književnim krugovima. Po informacijama, ona je studentica RGG fakulteta i u jednom trenutka, poslije svađe sa majkom, sjela je i napisala ovu dramu. Da li je istinita ova priča ili nije, nisam provjeravao, ali sam prihvatio otvorenu činjenicu da smo na sceni TKT gledali izvedbu ove njene drame, čiji su protagonisti bili glumci ovog teatra.

stanica

Drama se zove «Stanica», a likovi su: Gospođica, Ona, On, Muškarac i prosjak. Sudbina nekoh junaka je egzemplarna: jedan od njih je odgojen u braku dvojice muškaraca, jednoga je mati rodila na stanici, ostavila ga tu i stanica mu je životni stožer, prosjak se razmeće činjenicom da svakog dana razgovara najmanje sa stotinu ljudi, psihijatrica liječi riječima ljude, riječima u koje ni sama ne vjeruje, Gospođica je krenula na put, ko zna odakle i ko zna gdje je naumila da stigne. I svi su se našli na stanici, povezali svoje sudbine u klupko, i, tek nakon smrti, uzrokovane eksplozijom granate, počeli razvijati svijest o sebi u grobnoj humki, čiji tajnoviti romor iz njih  dolazi do nas kao šum onog tajanstva koje nas obuzima kada se nađemo u grobljanskom prostoru.

1932556_10202656539247828_1802107105_o

Autorica drame nije našla ono čvorište u kome bi se isprerlele sudbine njenih junaka u nerazmrsivo klupko iz kojega bi se razvili sukobi, razvedeni u dijaloge sa usponima i padovima dramaturške linije, iako se takva mogućnost i nagovještavala. Uostalom, autorici i nije bio cilj da od sudbina svojih junaka gradi dramu bilo kojih unutarnjih određenja, ona je htjela čuti ispovijed njihovu, njihova htijenja i njihova nadanja. Ono što je presjekla granata dok su se nalazili pred stanicom kada je granata eksplodirala. Htjela je doznati: ko su ti ljudi kojima je presječena životna putanja tim ukletim trenutkom.

Najdinamičniji je Muškarac. On je rastao i razvijao se u «braku» dvojice geja, i krenuo u šivot sa tim žigom kojega bi se, na svaki način, htio osloboditi, dokazati da je on zreo muškarac i, žustrim gestama, napadnom razmetljivošću i glasovnom orljavom, nastojao to i dokazati. Čak, on se razmeće svojim uspjesima kod žena, uvjerava nas da ih je imao na pretek. On je zaljubljen u Gospođicu koja se pojavila u njegovom vidnom polju i – nestala u nepoznatom pravcu i on pokušava pronaći je, a žudnja se, do halucinantnosti, razbuktava u njemu. Hlače je spustio do kukova, korak je širok, ruke je zario duboko u džepove i, bez kontrole, prelazi s kraja na kraj scene. Tumačio ga je Almir Kurtić, samouvjereno, sa snažnim akcentiranjem onih punktova u njegovoj monološkoj partituri, koji i jesu osnovni nositelji značenja. Te značenjske punktove je, očito je, pronalazio sam, svojom osebujnom stvaralačkom magijom i gledalište je istinski vjerovalo u njegovu invenciju, mada je, u razradi mizanscena, prihvatao intencije reditelja ili koordinatora koji mu je davao osnovne insignije mizanscena, ali ih je prihvatao svjesno, kao uvjete za eksponiranje sopstvenih stvaralačkih napona.

1909267_10202656500806867_1891044327_o

«Ona» je, po cjelovitom razvoju dramske storije, stožerni lik. Tumačila ju je Samra Mahmutović. Raskošne stature, skladne građe, vizualne izazovnosti. Pomalo tajanstvenog pogleda, ova glumica ima sve predispozicije da se razvije u rasnu glumicu. Potrebna joj je punija svijest o razvoju unutarnjih stvaralačkih potencija. Ona prihvata rediteljeve upute i svesrdno izvršava njegova htijenja. Po tim htijenjima ona ulazi u prostor svojih halucinantnih stanja, prihvata sve spoljnje karakteristike tih egzaltacija, ali se još uvijek osjeća nedostatak unutarnje uvjerljivosti. Ali je, zato, neodredljivost puta kamo je krenula i gdje joj je cilj, oformila vlastitim osjećanjem izgubljenosti u prostoru i vremenu i upravo u tim dionicama je bila uvjerljiva.

«On», stanovnik stanice, jedine svoje životne odrednice, ostao je u sjenci keracja Samre i Almira Kurtića, sa nedovoljno ozvaničene prisutnosti u prostoru drame. Možda ga je u tome sprečavalo ustrajno držanje u ruci mobilnog telefena čija se svrhovitost nije mogla doslutiti. A možda je interes gledališta bio posebno predisponiran na njegovu ličnost!?

stanica

U drami su bila prisutna još dvs lika: Ona (psihijatrica) kjoj uloga, uistinu, nije omogućavala snažnije eksponiranje njenih snaga. Tumačila ju je Emina Goletić. Prosjak, koga je tumačio Haris Šertović, bio je oznakovljen standardnim elementima, bez traženja mogućnosti njegove individualizacije.Razlog za to se može tražiti u činjenici da je njegov zadatak bio i da izvrši adaptaciju rukopisa i da obavi rediteljski zadatak.

U svakom slučaju ova predstava ima dubokog smisla jer nam je najavilo novo stvaralačko ime, novog dramskog pisca, kojih nikada nije bilo dovoljno u Bosni i Hercegovini.

 Tuzla, 29. 3. 2014.

Vojislav Vujanović

Premijerno izvedena predstava “Stanica”

28.mart 2014. godine i drugi dan 12.TKT Festa premijerno je izvedena predstava “Stanica” autorice Emine Goletić. Režiju za predstavu “Stanica” potpisuje glumac Haris Šertović. U predstavi “Stanica” igraju: Samra Mahmutović, Almir Kurtić, Emina Goletić, Damir Mahmutović i Haris Šertović . Produkcija Teatar Kabare Tuzla.

Večeras 29.03.2014. godine na programu 12. TKT Festa je predstava “Otelo” , autor: Vilijem Šekspir, režija: Sead Đulić,
Produkcija: Mostarski teatar mladih 1974,
Igraju: Robert Pehar, Ajla Hamzić, Rok Radiša, Amra Prutina, Bojan kolopić i Rijad Gvozden

eMTeeM1974-OTHELLO-Plakat

 

VIDEO: Festivalska premijera “Stanica”

Drugi dan 12. TKT Festa, publika će moći uživati u festivalskoj premijeri “Stanica” autorice Emine Goletić. Režiju potpisuje Haris Šertović. Produkcija Teatar Kabare Tuzla.

U predstavi “Stanica” igraju: Samra Mahmutović, Almir Kurtić, Emina Goletić, Damir Mahmutović i Haris Šertović .

Premijera predstave “Stanica” je na programu 12. TKT Festa večeras u 19:30.